Moj prvi koncert na Wembleyu

Kao klinac sam sanjao da će to biti Bowie, možda Queen… no, došla su neka nova vremena, i neki novi izvođači.

Ne žalim se, samo konstatujem – od onoga što je muzička scena iznedrila u poslednjoj dekadi, Robbie je bio najbolji izbor, a Wembley Stadium preksinoć bila je prava pozornica za takav spektakl.

Ceo naš put za Ostrvo bio je planiran oko dva koncerta: Marron 5 u Manchesteru, i Robbie Williams na Wembley, dva nastupa po izboru moje ćerke u razmaku od 5 dana. Na prvi je trebalo da odemo istog dana kada smo doputovali – plan je bio da sletimo u London i otperjamo vozom do Manchestera, gde bi tata ispunio davnu želju da obiđe neka mesta vezana za Smithse, kao što je Salford Lads Club i sl. Plan se izjalovio jer su nas gospoda iz Maroon 5 ispalila otkazavši UK turneju (zapravo odloživši uz prigodan tekst “don’t worry, you’ll see us in January”, što nama baš ništa nije značilo), tako da nam je od muzičke zabave preostao samo Robbie. No, isplatilo se.

Pod koncertom podrazumevam obično da se nasučem na neku livadu, sticajem okolnosti Paketnajčešće daleko od bine tako da zbivanja na njoj uglavnom pratim preko velikih ekrana iznad scene. Ovo je bilo sasvim drugačije iskustvo – pored ulaznica (i pripadajućih ogrlica i narukvica) dobili smo i raskošno urađenu knjigu sa opisom cele turneje. Sedišta na Wembleyu su daleko od onih plastičnih podguznih podmetača na našim stadionima, već su na nivou bioskopskih fotelja, sa sve držačima za piće.

Posle predgrupe u vidu Olly Mursa, na scenu je izašao Robbie. Iz spotova i intervjua znao sam da je čovek, pored toga što je talentovani muzičar i vrsni zabavljač, ali njegov pravi talenat video sam tek na sceni. Pored svojih hitova, da ih sad ne nabrajam, izveo je varijacije na temu “Minnie the Moocher” od Caba Callowaya (to je ona stvar od onog matorog u belom odelu koju izvodi na koncertu u filmu “The Blues Brothers” smirujući publiku dok se ne pojave Jake & Elwood) i “Walk on the Wild Side” od Loua Reeda.

Usput, stari šarmer nije odoleo da iz publike ne izvede i jednu damu koju je, uz prigodnu pesmu, odvukao u improvizovani krevet na bini i šaputao joj na jastuku – po njenom izrazu lica, iskustvo koje neće zaboraviti dok je živa Smile

Dva sata muzičkog bili su začinjeni vizuelnim spektaklom pošto su binom šetale Robbiejeve četvorometarske “glave” od žice, plastike i mnoštva ogledalaca kao kod disko kugle:

Detalj s koncerta

Još pod utiskom, izašli smo ispred stadiona i stali kod štandova da sačekamo naš CD – naime, prilikom online kupovine karata namamili su me na opciju da sa svirke “ponesem pravi suvenir”, audio snimak celog koncerta. I zaista, nije prošlo ni 5 minuta otkako se Robio poklonio, a paket sa 3 naštampana CD-a nalazio se u našim rukama. Poslednji disk, na kojem bi trebalo da su tri stvari sa bisa bio je prazan, sa uputstvom i šifrom za njihovo skidanje sa Interneta (i zaista, bile su online za manje od 24 sata posle koncerta, i upravo se režu dok ovo pišem).

Kao što ste verovatno već čuli, Robbie je 13. avgusta u Zagrebu, pa ko voli, nek’ izvoli Smile