Uradimo to kako treba

Nemojte da vas naslov zavara, danas nećemo pominjati osobe od kojih muškarcima klecaju kolena. Iako, sudeći po reakcijama, mnoge čitaoce koji se okupljaju na ovom mestu baš to zanima. Omiljeni sport na ovim balkanskim prostorima – virenje kroz tarabu.

Što, u suštini, nekada i nije loše. Tako sam i ja, nekada davno, virnuo u fonoteku Baneta.

Iako smo bili školski drugovi, on je imao čudan muzički ukus. Sve i svašta, ponajviše ezoteričnih naslova za koje niko živi nikada nije čuo. Takva je bila i muzika sa tih ploča: neobična, misaona i teško svarljiva. Tražio sam nešto da čujem što mi neće isprati mozak nego dodirnuti dušu i…

… naišao na ploču čiji je omot, svojom jednostavnošću, sugerisao da muzika ne pripada Banetovom hermetičkom muzičkom krugu.

Album Too-Rye-Ay (1982) je bio neobičan za to vreme, a sadržavao je sve ono što i dan danas volim: mešavinu različitih uticaja, strastveno izvođenje i celtic/country ugođaj inteligentno spojen u nešto posve novo i autentično.

Nisam žalio najbolju kasetu koju sam imao. Vrtela se neprekidno, čudno da je još živa. A jeste, iako je više odavno ne koristim! Žao mi je da je bacim, iako imam i ploču i disk, nije to muzika za kontejner. Be right back

Grupa Dexy’s Midnight Runners još uvek postoji posle toliko godina, a Kevin Rowland i dalje stvara vrlo zanimljivu i uzbudljivu muziku.

Ako ikada pođem na pusto ostrvo, Too-Rye-Ay nosim sa sobom!

Sve vam je jasno…