Prisutnost odsutnosti

Odlika svih državnih tvorevina, od kao-fora-demokratskih SAD do Sirije u građanskom ratu, jesu povremeni napadi apsurda

Bezuslovno je obavezno da se svuda i na svakom mestu, u većoj ili manjoj meri, pojave situacije, mišljenja, ljudi… koje ispoljavaju sve osobine sumanutosti. Ko je pogledao makar jedan The Colbert Report jasno mu je da zrelost državnih institucija nema nikakve veze sa svojevrsnim odrazumljenjem koje povremeno spopada relevantne pojedince, pa i ceo sistem.

Ludilo proizvodi ludiloMeđutim, činjenica je da se u nezrelim društvima apsurd oštrije ispoljava, i da ga jedinka doživljava kao svojevrstan test reakcije. Pojedinac u takvim društvima nema mogućnost da očekuje odbranu od strane institucija (govorimo ovde pre svega o elementarnom pravu na iznošenje mišljenja, slobodi govora, istom onom pravu koje je bilo uskraćeno ili uskraćeno u to, tako li je, mračno i tiransko doba komunizma) te stoga, suočen sa apsurdom, nema izbor do da samostalno odluči šta mu je činiti, i svesno ponese konsekvence svog (ne)činjenja, jer na društvenu sumanutost možemo ili reagovati ili ne. Ne pričamo ovde o pitanjima kratkoće pamćenja (pažljiviji čitaoci Suštine Pasijansa se sećaju da je sadašnji tehnički gradonačelnik Beograda u izbornoj noći rekao Ako Tadić ne pobedi ni mi nismo pobedili, tako da je sada njegova vika zbog smene zaista nevažna), već upravo o situacijama u kojima je car dibidus go dok nadmeno objašnjava da je obučen precizno po savetima dr Nade Macure.

Naše društvo ima redovno zasedanje apsurda u septembru, oko Parade Ponosa. Evo novih priloga za buduću istoriju ludila:

Ivan Ivanović, predsednik udruženja Naši: Ako ponovo dođe do toga, svi su svesni da će opet na ulicama Beograda biti jedno krvoproliće, i ja ne znam kome je u interesu da dođe do takvih stvari.

Miroslav Gavrilović, u slobodno vreme patrijarh: U našem tragičnom vremenu ništa nije tako ugroženo kao brak i porodica. I brak i porodica se planski ruše, a posebno gej paradom? Pa dalje: krajnje vreme da Crkva i država urade nešto zarad podsticanja nataliteta i duhovne i moralne obnove srpskog naroda. A LGBT osobama poručuje Čega se pametan stidi, budala se ponosi.

Ivica Dačić, ničim izazvani premijer: Znam da je ustavno pravo da se izražava različitost, ali moje je pravo da ne idem na to. Ne treba ulaziti u drugu krajnost i dodvoravati se njima. Treba li da postanem gej da bi to bilo proevropski?

Novac po licu, a i u džepuOd Ivan(ović)a i sličnih seoskih kera što ne laju sela radi nego sebe radi se takve izjave i očekuju, to su lukave barabe spremne na sve osim poštenog rada. Oni su mali sisači mošnica koji su, u pomenuta vremena komunistička mračna, tužakali Partiji komšije koje slave ili krštavaju decu.

(Gavrilović) je već složenija priča. Ništa, o tome smo i prošle godine govorili, ne sprečava crkvu i njene prilepke da 364 dana u godini nešto rade zarad podsticanja nataliteta i duhovne i moralne obnove srpskog naroda. Učini, crkvo srbska, učini! 84,59% ljudi u ovoj zemlji su vaše ovce! Pa kada ih već strižete o slavi, parastosu i ženidbi (sve bez plaćanja poreza, mašala), uložite u povećanje nataliteta! Ovde ću biti i sledeće godine, da popišem sve poteze crkve u ovom pravcu. No, već sada znam: ono što će se milošću Irinejevom dizati u ovoj zemlji sledeće godine neće biti stari dobri penisi, već nove ružne crkve.

Premijer, sa svoje strane nije glup čovek koji ne ume da nauči napamet jednu prosto-proširenu izjavu: „Podržavam Paradu ponosa kao i svako drugo mirno okupljanje, a neću joj prisustvovati jer me takvi skupovi ne interesuju.“ „Kakvi skupovi?“ „Karnevalski skupovi sa pevanjem i kerebečenjem.“ Kada još vidimo napadno korišćenje reči to, jasno je kao beli dan da Dačić ima problem sa sopstvenom seksualnošću, što bi opet bilo nevažno da nije premijer, a ovako jeste važno jer to onda znači da našu zemlju vodi nezrela osoba.

Nema podataka koliko je ljudi u ovoj zemlji lečeno od homoseksualnosti. Ne zna se koliko je života uništeno elektrošokiranjem psihijatrijski ispranog mozga. I zato posebnu težinu imaju i (Gavrilovićev) i Dačićev vrišteći nedostatak empatije. Ne toliko za matorog Jovana Ćirilova, koliko za mlade, hormonima zapljusnute homoseksualne ljude same po sebi zbunjene , kojima još samo fali da pročitaju kako će se njihova krv prolivati, a države nigde biti neće.

Ali… šta da radimo sa ovakvim izjavama?

Horizont ćutanjaMoramo govoriti. Ali, sve to samo naoružani nadom da negde neki Dragan Kolarević ne liže mastiljavu olovčicu i pažljivo popisuje imena za spiskove nekih novih srpskih ustanaka. I svesni da nada kao naoružanje ama nikako ne pomaže u sukobu sa bejzbol palicama. Ali nadati se da naše ćutanje nije iz nacističke klase ćutao sam jer nisam bio Jevrej, Ciganin, Sloven, peder… a kad su došli po mene nije više bilo nikog je iluzorno. Jer u slučaju prava na okupljanje, i prava na slobodu govora, i na seksualno opredeljenje, upravo se o tome radi. Ako sada odmahujemo rukom, ako se oko Parade Ponosa ne izjasnimo, ako ne prihvatimo da homoseksualizam nije bolest i da se, samim tim, ne prenosi ni fotonima vidljivog elektromagnetskog spektra niti na bilo koji drugi način, onda će sigurno – sigurno, kažem dvaput jer ako nas je istorija čemu naučila to je da zabadanje glave u pesak uvek vodi dobijanju po (u?) guzici – i naša majka oko nečega zakukati.