Jedna na dan (3-92): 30. septembar 2013.

Nije da bojkotujem kišu, naprotiv, kiša je dobar predmet za foto-safari, nego sam kezav preko svake mere. Dok odradim posao do pet popodne, više mi se ne izlazi, a dežurni izgovor glasi “nema više svetla”. I baš kad sam pomislio na to “nema svetla”, usledi klasični čeloklep-moment: jedna fotka, načinjena u uslovima preslabog svetla, čekala je da proverim da li ima kakve vajde od te ekspozicije.

Iznenađenje je bilo potpuno.

Jedna na dan (3-92), 30. septembar 2013: Plišani medvedi

(pogledaj veću fotografiju)

U Narodnom muzeju u Kikindi upravo se održava izložba igračaka iz zbirke Željka Komnenića, kolekcionara iz Novog Sada. Boga mi, ne samo zanimljiva, nego i studiozna postavka: osim što je bogata zbirka podeljena po kategorijama i temama, ona je sjajno katalogizovana – za manje-više svaki komad se znaju godina proizvodnje i poreklo.

Pokušao sam da mlatnem par fotki, nenametljivo. No, najzanimljivije stvari su bile pod staklom, dakle ništa blic. A da radim bez blica iz ruke, teško je, pogotovo kad se mešaju svetla. I kao za inat, neke najzanimljivije stvari nisu baš složene tako da odgovaraju pravilima kadriranja (što bi se reklo na staroslovenskom: not photo-friendly).

Posebno sam se potrudio oko plišanih medvedića i posle tri okidanja sam odustao, verujući da nemam rešenje. Tek dva dana kasnije sam se setio tog slučaja i onda je proradio inat: hajde da nađem nešto što vredi. Radile su makaze, sunđeri, tocila, breneri, freoni, gumice, oštrila, kojekakve šminke dateboksačuva, i ispade nešto na jedvite jade.

A na kraju, baš ispade štogod i prihvatljivo, preko svake nade. Usput, ovo mi je otvorilo zanimljivu temu za razmišljanje: kako postupati sa scenama u kojima nema kontrasta boja (ove boje su štogod izmenjene, ali u okviru iste kolorne palete). Odoleo sam svrabu da fotku prebacim u monohromatsku paletu koju bih potom gurnuo u sepiju. Ko zna, možda je baš to moglo da bude bolje rešenje…