Cirkus je napustio Voždovac

Ja ih inače volim, te cirkuse. Probudim se takve nedelje čio. Bolovima u ovom i onom delu kičme ne dozvoljavam da me podsete na frapantno nestvarne cifre u krštenici. U trpezariju odlazim ne pokušavajući da se setim na koji mi je način jutarnja kafa postala važnija od jutarnjeg seksa. Koncentracija mora biti maksimalna, treptanje svodim na minimum. Danas sam, konačno, deo predstave. Počinje cirkuski dan.

Ulaznica za cirkus je i bukvalno krvavo plaćena, a pravo da u predstavi učestvujem samo je naličje tereta koji moja uloga nosi. Svi ti slonovi koji stoje na jednoj nozi, psi koji voze bicikle, akrobate na liniji smrti, gutači plamena, žongleri – danas su tu samo da bi meni, glavnom glumcu, pripremili atmosferu. Podgrejali reflektore.

Ili već skuvali kafu, kako i priliči. Jer, baba i deda su poranili. Iz naše kulture lapot jeste uklonjen, ali tek fizički. Odlazak u penziju kod nas predstavlja suštinski kraj svrhe čoveka, koji sa prestankom radnog doprinosa društvu samog sebe počinje da shvata kao teret, i izvršava virtuelno samoubistvo ubijanjem ideje o ličnim mogućnostima, željama i potrebama. Penzioneri su akteri prvih tačaka cirkusa, onih koje se završe rano ujutru, dok radni narod još spava. Da nikoga ne uvrede, da nkome ne smetaju. Da učine jedino što im je preostalo: ono što misle da se mora.

Ustaju deca i verna mi ljuba. Dok deca vide svet kakav jeste i žive istinito, gospođa svaki trenutak svesnosti koristi za težinsko odmeravanje sledećih obaveza. Njene obline, samo meni date da ih neodoljivim vidim, kreću se kroz prostorvreme po diktatu života. A život nisu događaji, život nije cirkus – život je sve ono između. Stoga će i ona danas izvesti svoju cirkusku tačku, ali će to za nju biti samo jedno u nizu regularnih činjenja, istovrsno  programiranju mašine za pranje veša.

Zvoni telefon. Slušalicu podiže mladi prestolonaslednik, istinito oduševljen mogućnošću razgovora na daljinu. Njegov izraz lica objavljuje da se dečak suočava sa neistinom; podseća me na slučaj kada je prvi put, ronzajući po računaru, naleteo na trapavo sakrivenu pornografiju. Preuzimam slušalicu, zove Ivan iz LDP-a. Danas izvodite cirkusku tačku, podseća me. Znam. Hoću li je izvesti? Hoću. Hoćete li odmah to uraditi? Neću. Zvaću vas oko 17 časova da vas podsetim. Može, hvala. Spuštam slušalicu.

Svašta. Jeste, bilo je nekada vreme kada sam mislio da LDP-ova cirkuska tačka izgleda bolje od drugih. Potpisao sam tada papirić, ostavio broj telefona i obećao tada da ću svoju tačku njima posvetiti. Svoj deo pogodbe sam ispunio. Oni nisu, lagali su. Sve vreme su bili Čedina cirkuska tačka.

U mome srcu mazurka

Iz sećanja mi se javlja događaj sa pijace. Dok se približava cirkuski dan, prostor oko zeleniša se smanjuje, jer ga popunjavaju tezgice cirkuzanata. Ne volim da im se približavam, želim da mi oni priđu. Promišljena strategija, dame i gospodo, je alfa i omega svake posete pijaci. I prilaze, tri devojke, blago meni. Hoćete li glasati za Čedu Jovanovića? Čekaj, kada se to Čedica preselio na Voždovac? Gledaju me zbunjeno. Devojke, na kojoj opštini vi živite? Novi Beograd. A ko je kandidat LDP-a na opštini Voždovac? Gledaju me zbunjeno. Uzmite torbu i upaljač, kaže jedna. Bistro dete, napredovaće. Uzimam, nego šta, i doviđenja.

Zvoni telefon. Javljam se, pri ruci mi je. A sa druge strane žice, i brate da mi vidiš lice, to nije priča to je – Aleksandar Vučić. Mi ćemo korupciji ono, mi ćemo tajkunima ovo. Spuštam slušalicu, mrzno mi je sa snimljenim govorima razgovarati.

Neko kuca na moja vrata, a ja ih otvaram. Dobar dan, dolazim iz izbornog štaba Vučića. Čijeg izbornog štaba? Aleksandra Vučića. On me malopre zvao telefonom, zadirkujem. Devojka gleda preplašeno. Šalim se, delimično. Nego, ne razumem kako se to Vučić kandidovao na Voždovcu, zar on ne živi na Novom Beogradu? Preplašenost se pretvorila u zbunjenost. Odakle si, izborni štab Vučića ili SNS? To je isto, kaže. Kako isto, crno dete. Aj’ zdravo. I zatvorim vrata.

Poljska nije nikad nije nikad dala kvislinga

Iz sećanja mi se javlja događaj sa pijace. Cimaju me sa tezge SNS. Njih petoro se načičkalo. Znam jednog od njih, živi ceo život na Brdu. Šta ćeš ovde, brate brđane? Eh, kaže rečito. Ostali su navalentni: hoćete li glasati za Vučića? Čekaj, kada se on preselio sa Novog Beograda? Gledaju me zbunjeno. Ko od vas živi na Voždovcu? Diže se jedna ruka. Da skratimo priču, imate li upaljače? Daju, uzimam, doviđenja.

Trinaest izbornih listi na Voždovcu. Trinaest opštinskih odbora, trinaest timova aktivista puta mnogo pijaca po razuđenom Voždovcu. Za sve to nema dovoljno ljudi, jednostavno nema. Zabranom lažnog reklamiranja cirkuzanata u cirkusu, pre svega, veoma je lako svesti mogućnost izbora na razumnu, održivu meru. Opet razmišljaš, konju jedan, jebo te Slavoj Žižek. Idi ručaj.

Ručamo. Prijatno je kada ručamo zajedno, oni koji znaju šta čine, i oni koji čine šta moraju, i oni koji čine jer neko mora. Zvoni telefon. Ah da, tu su i šteto-čine. Dobar dan, ovde Jelena iz Beogradske inicijative. Doviđenja, Jelena i nemojte više da zovete.

Papa Vojtila i ja

Konačno, vreme je za moju cirkusku tačku. Na sceni je, dame i gospodo, samom sebi smešan, mali, tužni klovn musavog lica, odeće umrljane šlagom. A4 papir i ja, sa olovkom u ruci. Pišem. SNS Aleksandar Vučić? Čoveče, pa zar ti ne živiš na Novom Beogradu. 1389? Nacisti. DSS Vojislav Koštunica? Ma ti si nas čoveče upropastio. LDP Čedomir Jovanović? E, da nije Čedice možda bih za vas glasao. DS Dragan Đilas? Neću da glasam za komšiju, to je nepotizam. Dveri? Fašisti. Nešto Ljajić? Šta ćeš ti čoveče ovde. Svi ostali? Smajli.

Zvoni telefon. 17:00. Ivan iz LDP-a ovde. Možete li mi reći da li ste glasali? Mogu, jesam. Možete li mi reći za koga ste glasali? Nisam glasao za vas, hvala na pitanju. Zašto? Zbog Čede. Treba da ga uklonite iz stranke. Može neko drugi da bude predsednik stranke, recimo Vi, Ivane. Nemojte tako, crveni Ivan kroz slušalicu. Neću, i spuštam slušalicu.

Zvoni telefon. Ivan iz LDP-a. Izvinite, nešto se prekinula veza. Čoveče, možete li vi da prestanete da me zovete? Pa dobro. Spuštam slušalicu.

Zvoni telefon. Ovog puta se gospođa hvata slušalice. Dobar dan, ovde Lidija iz SNS. Ćuti, ne govori! Jeste, izašli smo na izbore i ne, nećemo da vam kažemo za koga smo glasali i ljudi, aman i zaman, prestanite da nas zovete! Spušta slušalicu. Volim svoju ženu.

Dvaput se ne šalju tenkovi na radnike

Zvoni telefon. Srećom, ja se javljam. Ovde Dragana iz DS. Mazan, seksi glas. Ne volim svoju ženu. Dobar dan, Dragana, drago mi te je čuti. Jeste li danas izašli na glasanje? Da, Dragana, ali bih sa i tobom rado izašao. Veza se prekida. Pa dobro. Volim svoju ženu.

Veče je. Polegali su starci, zatim i deca. Gospođa zahvalno prede dok joj masiram stopala. CESID zadovoljno trlja ruke najavljujući vanredne cirkuse. Cirkuzanti se zahvaljuju što smo izveli tačku. Nema na čemu, i drugi put. Pobedili smo, kaže Vučić, dok trojica iza njegovih leđa izvijaju vratove. Čoveče, zar ti ne živiš na Novom Beogradu?

Zavlačimo se u krpe, verna ljuba i ja. Cirkus je napustio beogradsku opštinu Voždovac.

SF-SN!

3 komentara na temu “Cirkus je napustio Voždovac”

  1. I ja volim cirkus, ali ne u svojoj kući. Ipak se dešava. Taj cirkus. Imam neodoljivu želju za polno opštenje sa ženskim roditeljima predmetnih čovekolikih individua. Srećan im put vozom u 15.00 …ili tako nekako.

    Na Voždovcu je ostao okrugli trag na mestu šatre i kamo sreće da se na tome završi.
    Ali pajaci najavljuju novi veeeliki cirkus. Opet. I opet.
    Dođe li do toga u našoj jadnoj i napaćenoj će ostati samo još jedan okrugli trag. Plavi krug. I u njemu zvezda.
    “Veliko jato vrana mora da je proletelo od nekuda, jer njihovo graktanje ispuni noć i poče da se diže u visine. I tek što je, onako trgnut iz sna, polubudan, pokušavao da se, u mraku, oslobodi nekih čaršava u koje se bio zapleo, i da se izvuče ispod koža, oznojen i go, jer go je uvek spavao, ona se probudi i skoro bezumna od straha napipa ognjište, duhnu u pepeo i nađe žar… ”
    Ostaće samo beskrajni, plavi krug. I u njemu zvezda. I partizan.
    I to bez hleba, samo igara.

Komentari su onemogućeni.