Prestani gunđat’

U svojoj vinilskoj kolekciji imam izvesnu količinu izvođača koji su prisutni samo po jednim albumom, i za koje sam godinama mislio da su “čuda od jednog hita”. A onda slučajno provalim da su u međuvremenu dobili “Emija” ili nešto slično…

Takva su bila vremena – čuješ na radiju pesmu koja ti se dopadne te odeš i kupiš ceo album i na njemu provališ još gomilu drugih stvari. Sledeći album bude verovatno isto tako dobar, ali ne dosegne milionske tiraže te ga PGP RTB ili Jugoton ne objave i tako ti izvođač nestane s radara, a nema Interneta da iskopaš šta ima novo.

Album koji pominjem je “Union”, a izvođač je cura po imenu Toni Childs. Njen život je klasična priča o borbi za uspeh u muzičkoj industriji: davne 1972. godine, sa tek napunjenih 15, oduševila se koncertom Pink Floyda i pobegla od kuće kako bi napravila karijeru. Sledećih deset godina izdržavala se pevajući bluz po kafićima, a onda je ugrabila priliku i preselila se za London. Zaposlila se kao čistačica u jednom muzičkom studiju, zauzvrat dobivši mogućnost da spava u jednoj od praznih kancelarija i da se mota unaokolo za vreme snimanja, što joj je pružilo dodatno iskustvo koje joj je trebalo. Rezultat nije izostao – iako se nije popeo nešto značajno na top listama, pomenuti debitantski album je pobrao vrhunske kritike.

U međuvremenu je izdala još tri albuma, a pomenuti “Emmy Award” dobila je 2004. godine za pesmu “Because You’re Beautiful”, komponovanu za dokumentarac “Until The Violence Stops”.