Duga

Veća fotografija je ovde. Na fotku sam nabasao na svom disku, u arhivi starih fotografija koju još uvek nisam potpuno rekonstruisao sa optičkih medija nakon što sam turio silne terabajte u mašinu. Sticaj okolnosti – ili sinhronicitet, što bi Igor imao običaj da me podseti u ovakvim prigodama – jeste u tome da sam ovu fotku štriknuo pre tačno devet godina, do u dan. Ovaj puki snapshot° sam uhvatio u predvečernji sat sa prozora sobe na četvrtom ili petom spratu hotela “Obrenovac”, gde sam boravio poslom nekoliko radnih nedelja. Neobični detalj je u tome da se ova duga desila ujutru, što je retka pojava: ustao sam oko šest i zatekao ovo ludilo kad sam promolio nos otvarajući zavesu.

Nije ovo jedina duga koju sam fotografisao – nije, uostalom, ni prva – ali je verovatno najbolja. U arhivi imam i RAW fotku, pa bih baš mogao da se vratim matičnoj obradi i pokušam da izvučem više zelene boje iz duge. Kako god, boja svetla nije pogrešna! Dobro se sećam ove intenzivno zlatne boje u krošnjama. Jutarnje sunce se zateklo u čistom prostoru između horizonta i oblaka, pa se desila ona čarobna kombinacija direktnog i difuznog svetla koju jako retko možemo da doživimo tokom prvih minuta pravog dnevnog svetla (naročito sa fotoaparatom pri ruci).