Automobilska karta javnih preduzeća Republike Srbije

Sada već bivši ministar finansija je na odlasku poručio da moramo da otpustimo 160 hiljada radnika iz javnih preduzeća. To je izjava objektnog tipa: sabrao čovek prihode, oduzeo rashode, rastaribirio razliku i dobio cifru. Ta izjava ne govori ništa o kvalitetu sistema, već samo daje jedno rešenje – jedino, zapravo, u neoliberalnoj glavi bivšeg ministra.

Otpuštati je lako, a nije ni previše opasno po život. Nama se to jednom već i desilo, ako se sećate vremena kada su državne banke uveče usnule, a ujutru prestale da postoje. Šta je dalje bilo, i toga se sećate: malo smešnih protesta šalteruša u bundama, malo narodskog seirenja nad onima koji su lakirali nokte u radno vreme, neki od nas su držali kurseve korišćenja računara istim i… ništa drugo. Nije bilo slučajeva polivanja benzinom, a posebno nije bilo slučajeva umiranja od gladi. Došle su druge banke, šalteruše su sada ponešto ljubaznije i efikasnije, a elektronsko bankarstvo je postalo majka svih šaltera.

Ali ima situacija kada otpuštanje ne može da reši suštinu problema.

Putevi Srbije na zadatku

Zamislite situaciju da svom životnom saputniku naplaćujete prevoz na letovanje. Kako molim, pitate se? Pa lepo. Rezervišete more, spakujete se, siđete do kola, potrpate stvari u gepek. A onda, u trenutku kada vaša druga polovina (ili, u slučaju Bobana Marjanovića, treća trećina) otvori vrata vi mirno kažete „Karte na pregled.“ „Kakva crna karta, manijače?“ „Automobilska karta. Ti misliš da se voziš 700 kilometara za džabe? Da se voziš autobusom, platilo bi kao bela lala. Pare na sunce, pa da se voziš.“ „Daj pet karata, a felacio/kanilingus zaboravi do kraja svemira“.

Jasno je da kraja nema kada se jednom ovako počne; odnah iza ugla je naplata usluga kupatila (mala nužda jedan a velika dva, brisanje dečije sačuvajmebroze guzice tri dinara), naplata porodičnih obroka, paušalna naplata potrošnje vode. Naplata potrošnje cipela za šetnju po kilometru. Smešno, svakako, jer je pogrešno. A šta je pogrešno? Činjenica da je porodična kasa jedna. Naplaćivati prevoz drugoj polovini znači presipati iz šupljeg u prazno. Logično, zar ne? Jeste.

Ali šta da mislimo kada javno preduzeće Vodovod i kanalizacija naplati javnom preduzeću hiljadu evra samo za odnošenje smeća? Ili kada javno komunalno preduzeće Beogradske elektrane naplati drugom javnom preduzeću dve i po hiljade evra za toplotnu energiju? Ili kada EPS Snabdevanje, d.o.o. naplati trećem javnom preduzeću 20 hiljada evra za isporučenu električnu energiju? Sve ovo, svakako, samo na par od više stotina lokacija i samo za jedan mesec. Da ne govorimo o smehotresnoj situaciji da EPS Snabdevanje mesecima naplaćuje četvrtom javnom preduzeću električnu energiju po dramatično višoj tarifi čuvenog rezervnog napajanja.

Pukla cev, Vodovodu pomagaj!

Kakav je tok novca kada javno preduzeće Beogradske elektrane pošalje račun na dve hiljade evra javnom preduzeću? Javno preduzeće iz budžeta dobija sredstva za rad – posebno ako to javno preduzeće naprosto ne donosi direktnu zaradu (recimo Putevi Srbije). Ono dve hiljade evra prosleđuje Beogradskim elektranama. Deo tog novca Beogradske elektrane koriste za održavanje svoje opreme. Ostatak se vraća… u budžet (po prihodnoj strani budžeta za 2014. godinu tri hiljade milijardi dinara predstavlja deo dobiti javnih preduzeća). Dakle, deo od tih dve hiljade evra je u punoj meri virtuelan, on se samo kreće sa računa na račun – uz sa-one-strane-pameti štampanje računa i ko zna još kojih priznanica i preseka stanja.

Sa električnom energijom je ista stvar. Ko god bio prodavac električne energije (jer ako niste primetili, 2015. godina je upravo ona u kojoj ćemo svi mi, mali potrošači, morati da odaberemo dobavljača električne energije, a javna preduzeća su to morala da obave ove, 2014. godine), on će je prodavati u ime proizvođača, javnog preduzeća Elektroprivreda Srbije i upravljača energetskom infrastrukturom, javnog preduzeća Elektromreža Srbije. U krajnjem ishodu, državno javno preduzeće plaća 20 hiljada evra državnu električnu energiju.

Ko plaća infrastrukturu?

Naravno da je suštinski apsurdno, atak je na zdrav razum, da javno preduzeće naplaćuje javnom preduzeću bilo šta. To je presipanje iz šupljeg u prazno, tu nema nikakve stvarne vrednosti. To vam je isto kao kada tražite od svoje druge polovine da vam plati prevoz na letovanje ili isporuči račun za supu i pomfrit.

Ovi mali primeri ukazuju na suštinu problema naše države: loše upravljanje javnim preduzećima. Ili još jače i preciznije, nepostojanje upravljanja javnim preduzećima. Nema bržeg dokaza za ovo od prihvatanja činjenice da država naplaćuje od sebe same.

Nesumnjivo je da u javnim preduzećima ima previše radnika, baš kao što je nesumnjivo da naši državni fakulteti imaju previše studenata – nesumnjivo svakome ko se satima vozio kroz blagodarne seoske predele Vojvodine, Šumadije, zapada ili juga Srbije u bezuspešnim naporima da primeti čoveka mlađeg od 70 godina. Ali dokle god ne počnemo da upravljamo javnim preduzećima, dok ne shvatimo smrtonosno ozbiljno opšti interes čiji su krajnji cilj dobra javna rasveta, kvalitetni putevi, pouzdane pruge, pijaća voda, dovoljna količina energije, čistoća u našim naseljima, pristojno obrazovanje, sve bolja medicinska usluga, pa neka budu to čak i uvek spremna javna skloništa (kad već nema nade da se javne telekomunikacije – optika! optika, braćo, a ne bakar i praporci! – svrstaju u ovu kategoriju), mi nećemo ni znati koliko nam je radnika potrebno. Jer bivši ministar o tome nije govorio – baš kao što aktuelni premijer o tome ne govori.

Bivši ministar je rekao i da se mora smanjiti plata u javnim preduzećima za 15 procenata. Zvuči dramatično – ako se javnim preduzećima ne upravlja. No, ako se samo malo zakopa ispod površine, ispostavlja se svašta. Recimo, paušal. Šta je sad to? Radnici naših javnih preduzeća održavaju uređaje od opšteg interesa. Pregledaju, farbaju, dotežu šrafove. Rade redovni posao za koji su plaćeni. Ako se desi da taj posao moraju da rade 15 kilometara daleko od domicila (mesta na koje ujutru dolaze na posao), onda po Zakonu o radu oni dobijaju paušal, naknadu za redovan rad na udaljenoj lokaciji. Trenutno mu taj paušal dođe minimalno oko 50 dinara na sat. Neka bude to minimalno. U praksi oko 250 radnika nakupi oko 20 hiljada sati paušala, odnosno oko milion dinara… mesečno, dakle oko 4 hiljada dinara po radniku. Sve po Zakonu o radu, bivšem kao i ovom novom predlogu koji je, je l’, prošao na vladi.

Elementi upravljanja. Zamislite direktora javnog preduzeća.

Paušal ne ulazi u platu, isplaćuje se u obliku vanmaterijalnih troškova. To je novac koji ne ulazi u zdravstveno i socijalno. To je novac koji se ne može tačno planirati, koji stoga može biti povod najneverovatnijih dogovora i intriga, prljava ispodtepihasta masa. A u našim uslovima, u našoj zemlji, to je više od 10 posto plate. To je, da se čovek upiša od smeha, bar 10 posto ako ne i svih 15 posto plate radnika (ne rukovodilaca, oni paušal nemaju, rukovodiocima se taj red veličine skida onom uredbom o oporezivanju preko šezdeset hiljada dinara) u javnim preduzećima za koje je bivši ministar finansija energično zahtevao da se umanje.

A razumete li dugoročne posledice? Po Zakonu o radu, da bi radnici javnih preduzeća dobili platu, sve što treba da urade jeste da se ujutru pojave na poslu. Za svaki drugi redovan posao mogu da pitaju (što i čine, svakako, jer je to u ljudskoj prirodi – da nije, upravljanje zaista ne bi bilo potrebno): A ko će to meni da plati?

Javnim preduzećima se prvo mora početi upravljati, pre bilo kakve diskusije o smanjenju plata i otpuštanjima. Prostora ima. Upravljati: prepoznati stvarne potrebe i prostor iz koga stižu manipulacije; otvoriti svež vazduh onima koji zaista (žele da) rade; suzbiti one primaju platu samo zato što dišu. Ako sve to učinimo i ako to ne bude dovoljno, tada će biti vreme za oštre mere. O tom – potom.

8 komentara na temu “Automobilska karta javnih preduzeća Republike Srbije”

  1. Hmmm… Ovo poređenje sa porodicom mi nekako… hmmm… ne leži. Najpre zato što u savremenoj porodici nema tako struktne podele ko šta radi; neće samo roditelj A da briše detetu guzu, pa će to roditelju B to da naplaćuje jer ovaj to ne radi (bez obzira na razlog), a oba roditelja imaju cilj da guza bude čista. Takođe, i roditelj A i roditelj B “rade” samo u okviru svoje porodice, i ne pružaju usluge trećim licima – pod uslovom da je porodica zdrava – pa tim trećim naplaćuju, a članovi porodice bi u tom slučaju bili privilegovani.

    A neplaćanja među javnim preduzećima bi se onda svela na to da se za zaposlene u javnim preduzećima ne uplaćuju porezi i doprinosi. Takođe, ne bi ni dobili deo plate koji bi morali da “vrate” za potrošenu struju i komunalije; uz obavezu (uz pretnju kaznom) da prijave ako su negde od primljenog ostatka plate dali novac za usluge nekom javnom preduzeću/ustanovi (npr. takse), kako bi se kod sledećeg obračuna zarade to evidentiralo i sravnilo.

    Ili privatna firma nešto radi za na primer Poresku upravu. Kad odradi posao. Poreska joj ne plati ugovoreni iznos, nego im “prebije” od sledeće poreske prijave…

    1. Poenta poređenja je upravo zajednički cilj: čisto dupe. Koliko ja shvatam odnose, javna preduzeća jesu deo jedne porodice, finansirane iz budžeta zarad obavljanja usluga iz domena opšteg dobra. Ne može jedno javno preduzeće biti treće lice drugom javnom preduzeću, baš kao što to nije niko nikom (trostruka negacijo, borba te rodila!) u porodici.

  2. Ne valja poređenje sa porodicom bez obzira na zajednički cilj. Neće roditelj A brisati bebinu guzu i (uz naplatu) guzu roditelju B. Ili bi to “prebijali” tako što bi roditelj B mogao detetu da drži čas geografije, a sledeći čas da drži roditelju A.

    Javna preduzeća ne rade isti posao konačnom korisniku (bar nisu zamišljena da bi radila), a da jedno drugom (ne)naplaćuju ako ono drugo nije uradilo posao.

    Ne može jedno javno preduzeće biti treće lice drugom javnom preduzeću

    Može. I treba. Troškove i prilive moraš da “razbiješ”. Zato i postoji kontni plan. I to ne samo zato što nisu sva javna preduzeća u (direktnom) državnom vlasništvu; komunalna su u vlasništvu grada/opština.

    Pojedinima od njih budžet nije jedini oblik finansiranja (npr. Parking servis), pa prilive moraš drugačije da evidentiraš. Troškove isto tako moraš da klasifikuješ, ali oni sada nisu tema.

    Ako na primer Telekom ne mora da plaća EPS-u (državna javna preduzeća, dakle na istom nivou upravljanja), to bi indirektno značilo da Telekom može nemilice da troši struju; ili bar dokle izdržava EPS-ova infrastruktura. Kad dođe do raspada elektroenergetskog sistema, ostali korisnici zbog kojih je i osnovan EPS će izvisiti (pa i sam Telekom).

    A gde je granica koliko Telekom sme/može da potroši struje? Teško da Telekom ima samosvest o tome da bi prekomerna potrošnja ugrozila i njega samog. Svi znamo koliko bi komunistička filozofija uzmi koliko ti je potrebno bila uspešna. A neko odozgo ko bi Telekomu rekao “ne smeš da trošiš više od toliko-i-toliko” bi morao da bude veći Supermen od bivšeg PPV-a; ne zbog lupanja šakom o sto, nego da stvarno proceni kolike su potrebe svakom javnom preduzeću za uslugama drugih javnih preduzeća.

    Stvari se naveliko komplikuju kod preduzeća gde država nije vlasnik 100% kapitala.

    1. Ahm… Ali… (Ćuti, konju!) Dobro, sve si u pravu. Nego:

      nego da stvarno proceni kolike su potrebe svakom javnom preduzeću za uslugama drugih javnih preduzeća.

      Mora da se procenjuje – znam da može, baš kao što i ti znaš da može – ako ni zbog čega drugog a ono do zbog planiranja. I tu se vraćamo na poentu: upravljanje. Nekada smo imali overupravljiv sistem. Sada imamo underupravljiv sistem u kome svi znaju koliko je radnika višak, ali baš niko ne zna koliko je potrebno. Meni su smakli pola radnika, sa preko 30 hiljada smo se sveli na manje od 18 hiljada. Sada imamo zarasle pruge i godišnju štetu od krađa reda veličine pola miliona evra samo u beogradskom čvoru usrednjeno tokom 5 godina. Pola miliona evra, to je 300 evra mesečne plate za 100 radnika koji bi nas pokrpili samo tako. (Misliš li da iko, od exPPVa do sekretara za infrastrukturu, u Nemanjinoj ima predstavu o ovome?) A pošto je činjenica da je upravljiv sistem moguć (da ne potežem sad skandinavce, sramota je), onda je poenta u tome da na tome radimo. A da bih to potcrtao, kad već sindikati neće, ama svako je poređenje dobro.

  3. Mora da se procenjuje – znam da može, baš kao što i ti znaš da može – ako ni zbog čega drugog a ono do zbog planiranja. I tu se vraćamo na poentu: upravljanje.

    Pa to i jeste glavni jedini posao svakog ministra. Al’ to nas navodi na priču o sistematizaciji. Onoj pravoj. Kad kreneš od “Šta je osnovna delatnost/obaveza javnog preduzeća kojem rukovodim?”, a ne od “Kako da rasporedim ove koje sam zatekao i ove koje hoću/moram da zaposlim?”.

  4. … sistematizacija … to i jeste jedini posao svakog ministra.

    To. Sistematizacija po potrebama, a ne po ljudima. Kod nas još jedino nisu počeli da traže odgovarajući lični opis uz radno mesto kada menjaju sistematizaciju.

Komentari su onemogućeni.