I’ve been looking so long at these pictures of you
That I almost believe that they’re real
I’ve been living so long with my pictures of you
That I almost believe that the pictures are all I can feel
Kako prolazi vreme, zaboravljamo. Svakog dana nam jedna nova sitnica iščezne iz sećanja. Prvo je to tačan raspored mladeža na leđima, onaj koji sam tako pomno pratio putujući do nekih samo meni znanih odredišta. Zatim pokret kojim zabacuje svoju dugu crnu kosu. Zubić koji nedostaje gore desno… ili beše levo? Ipak desno. Pogled olakšanja ka mobilnom sokoćalu na kojem nema propuštenih poziva, a brojke digitalne vekerice su još u milosti… još malo.
Zaborav je progresivan, i u jednom momentu bi počeli da nestaju delovi lika, jedan po jedan. Verovatno bi, na kraju, ostao da visi samo taj Osmeh, kao kod Češirskog mačka.
Zato hvala slikama, svojevrsnom “refresh” tasteru kao kada nam se stranica ne učita do kraja. Onima koje su poslate u periodu kada je zaborav bilo nešto što smo mislili da neće doći na dnevni red. Neke od njih su pažljivo birane, kako ne bi bilo upliva jednog života u drugi, dva potpuno različita i odvojena matematička skupa u kome ipak postoji zajednički presek. Neke namenski napravljene, za nezaboravak koji je trebalo da premosti dane, a sada premošćava eone.
I bez ijedne zajedničke. Taj mozaik moram da sklapam na montažnom stolu unutar ove lude glave…