Budžet 2014/2015: Nacionalni interes kao vanredno stanje

Vreme je za rebalans budžeta. Pa i za budžet. Kad mu vreme nije. Ili  beše ipak jeste.

Vreme otapanja jugoslovenskog socijalizma, osamdesete godine prošlog veka, doba je kada su u javnosti počeli da se pojavljuju detalji o nehumanim činjenjima prema zatvorenicima u prvim posleratnim godinama. Prednjačile su – i dalje uzdržane – priče Golootočana (kasnije su Danilo Kiš i Aleksandar Mandić napravili odlični i potresni dokumentarni film Goli život). Stekli su se tako uslovi da i Borislav Pekić, nekadašnji član Saveza Demokratske Omladine Jugoslavije (SDOJ), ispriča svoja zatvorska iskustva. Čini on to sjajno, troknjižjem Godine koje su pojeli skakavci, gde (prva knjiga, šesta fusnota) citira sopstvenu misao, izrečenu u intervjuu novosadskom časopisu „Polja“:

Ali ja nisam bio nevin, nisam nepravedno zatvoren – izvesni retuši na mojim akcijama više su stvar ondašnjih navika nego zle volje – ja sam stvarno povredio postojeće zakone zemlje, ma šta onda mislio i o njima i o zemlji. [1]

Pekić na partijskom zadatku

Dalje Pekić primećuje da je Goli otok bio „deo partijske istorije“. Znamo iz prakse, a i logično je, da u jednopartijskom sistemu upravo Partija određuje i sprovodi državni interes. Tadašnja država 1948. godine nije proglasila vanredno stanje, ali Partija itekako jeste. Istorijska distanca nam omogućava da državu i Partiju razdvojimo i primetimo – u ono doba to nikako nije bilo jednostavno – državnopartijsku dualnost nekadašnje FNRJ u vreme kriznog otklona od Staljina: dok se akcije ljubitelja demokratije protiv društvenog poretka kažnjavaju po zakonu (uz prisustvo advokata i novinske izveštaje), pipava procedura udaljavanja od Staljina se obavlja van zakona, u tami partijskih sastanaka koje sada zamišljamo kao scene iz starih, fotonima siromašnih, ruskih filmova: gust duvanski dim obavija grupu smrknutih, ćutljivih ljudi i materijalizuje atmosferu teških odluka, esenciju igre nerava – ko prvi progovori nepovratno će usmeriti sudbine mnogih.

Koliko god mi voleli da mislimo kako je pomenuta društvena nacionalnozakonska dualnost ekskluzivitet komunističkih vremena, svojevrsni istorijski atavizam iz klase slepog creva, ipak u našoj stvarnosti ima dovoljno tragova koji nam govore da čak i najrazvijenije demokratije boluju od sindroma nacionalnih interesa kao nadzakonskih, de facto vanrednih stanja. Događanja 11. septembra 2001. godine (koja, baš kao u FNRJ 1948. godine, nisu dovela do formalnog uvođenja vanrednog stanja) su grubo osvestila SAD i dovela do stvaranja bezbednosnog nacionalnog interesa što je vodilo odlukama, donetim u okruženju tadašnjeg impotentnog predsednika, čija je posledica bila formiranje Gvantanama, demokratskog pandana Golog otoka – da ne spominjemo sada supermasovna prisluškivanja ili tragikomične optužbe na račun proizvođača mobilnih telefona da enkriptovanje telefonskih razgovora jeste ugrožavanje nacionalne bezbednosti.

Stoga nikako ne čudi da ludilo nacionalnog interesa sa lakoćom nadvladava zakone i zdrav razum u krhkoj smejuriji od demokatijice kakva je današnja Srbija, zemlji bez morala, opozicije, medija i institucija. Godine trpljenja tek incidentnog hvatanja lopova, bez makar i naznake odgovora na pitanje „A gde su novci?“, stigle su nam na naplatu. Ceh će platiti penzioneri i radnici javnih službi, dakle obrazovanje, zdravstvo i infrastruktura: putna, energetska, komunalna – tačno onaj deo društva koji predstavlja temelj humanog, progresivnog, civilizovanog.

Sramota: igraju se, ništa umiranje

Omniprisutni premijer Vučić voli da primeti kako je potrebno da se smanji broj zaposlenih u javnim preduzećima te da će smanjenje plata upravo na tu vodenicu navući ljudski tok, čime zapravo izbegava da on bude akter gorepomenute scene iz ruskih filmova, pa teške odluke ostavlja radnicima (strogo po Njegošu: gleda majmun sebe u zrcalo). Ista je priča sa prosvetnim radnicima od kojih se očekuje da „sagledaju koliko sati nedeljno rade i na koji način bi mogli dopunskim radom da nadonade najavljeno smanjenje zarada“ (neka te ne zavara, poštovani čitaoče, činjenica da je ove reči formalno izgovorio ministar finansija. Ne može omniprisutni premijer biti omniprisutan ako postoje mesta na kojima on nije prisutan). Lekare niko ne spominje, ali samo je pitanje dana kada će se Hipokratova zakletva razvući na celu državu (Najveća briga će mi biti ekonomsko stanje moje države). Što se penzionera tiče, ukratko rečeno, od njih se očekuje da umru, što pre ako je ikako moguće (u čemu bi lekari mogli da daju značajan doprinos, mašala). Stvar je potpuno histerična: stigli smo do tačke u kojoj penzije predstavljaju davanja. Sram te bilo, omniprisutni.

Omniprisutni premijer svečano otvara novu G liniju na kraljevom krilu uz skakača kao subvenciju

Dve su godine prošle kako je omniprisutni premijer nespreman, opet po Njegošu, na strašnom mestu postojati i skinuti teret subvencijskog uređenja države (upetljavanje budžeta u privatne poslove), taj pretežak kamen na grbači finansiranja opštih društvenih potreba. Strateška odluka o stvaranju kvalitetnog poslovnog ambijenta zavisničkom metodom davanja subvencija pokazala je odavno svoje mlađano, korupcijsko lice. Kada u demokratiji nema stvarne opozicije – a kod nas je nema od 5. oktobra 2000. godine – onda je moguće zakonski definisati sistem u kome zakoni važe vlasti po volji, volji koja je prirodno koruptivna: daću ti subvenciju ako mi kupiš Mercedes. Takođe, sada više i nije moguće bez subvencija prizvati slavne strane investicije (bez kojih, koliko razumem, nam MMF pomoći neće, što je oksimoron po sebi), jer zašto bi neko ulagao bez subvencija koje prethodnici već imaju? Konačno, subvencije stvaraju lažnu sliku o stanju tržišta, tom ogledalu u kome se odražavaju želje kupaca i mogućnosti prodavaca, u nas i grđe iskrivljenom od onih ogledala na koje je, tokom bežanije, natrapao nesrećni Pluton.

Pluton protiv ogledala

A što je najsmešnije, kancerogeno-heroinske subvencije, kolo iz koga nema izlaza dok omniprisutni ne napravi prelom u svom mozgu, jesu naš manji problem. Manji zato što se o njemu ipak priča. Naš najveći – jedini, zapravo – problem jeste nacionalni interes.

Ispod cele ove priče o ekonomiji strpljivo čeka, zakopana u rupi cara Trojana, priča o monumentalnom državnom ulivanju novca u Kosovo. 867 hiljada evra je dnevno omniprisutni premijer poslao na Kosovo ravno tokom 2012. i 2013. godine. Bez reči. Bez ijednog naslova u Blicu. Sa jednom jedinom epizodom Insajdera, čije je navode o frapantnoj količinu para opranoj u Ibru od 2000. do 2012. godine potvrdio anketni odbor Skupštine Srbije (svakako iz političkih razloga, što ne menja fakticitet stvari). Ljudi moji, 867 hiljada evra dnevno. 867 hiljada evra dnevno o kojima niko ne govori, čak ni veseli Restart čiji se glavni čovek motao po vladi. Pa to je 34 milijardi dinara godišnje. To je više od novca do koga će se, po računici omniprisutnog, doći smanjivanjem penzija. Toliko košta nacionalni interes Republike Srbije koji će, bez reči, platiti penzioneri.

867 hiljada evra. Vaistinu Sitnica

Jesmo li se mi dogovorili da izigravamo Biljanu i belimo krupne novce u Sitnici? Ne bih rekao. Ali to se događa. Neko se sa nekim negde jeste dogovorio, neko je prvi progovorio (moguće baš dok ga je gust duvanski dim obavijao) i ustanovio nacionalni interes, a zatim voskom ćutanja zapečatio celu stvar. I zato se pitam: šta je sa Republikom Srpskom? Koliko koštaju zajedničke (aman!) sednice vlada republika Srbije i Srpske i sporazumi o tehničko-poslovnoj saradnji? I šta je sa Crnom Gorom? Otkud novci prvom čoveku Nove srpske demokratije (zaman!) da „na najatraktivnijem zemljišnom kompleksu uz obalu gradi hotel visoke kategorije“?

Mi moramo da prestanemo da u svakoj mogućoj situaciji gutamo reč Kosovo kao širokosprektralni generički lek Opravdanjex. Slika nacionalnog interesa koji dronuje nad mostom u Kosovskoj Mitrovici nije vredna ni pišljivog boba, a kamoli 30 milijardi dinara, imali ih ili ne, sasvim svejedno.

Jasno je da nacionalni interes, recidiv devetnaestog veka, danas jeste u sukobu sa institucionalizovanom demokratijom. Uređene zemlje mogu da izdrže povremene interesne ujede iracionalnih, nacionalističkih očnjaka. Mi, na žalost, nemamo taj luksuz. Teško će nam biti, veoma teško.

Guslanje, guslanje...

[1] U obrazloženju sudske odluke o rehabilitaciji Borislava Pekića piše:

Opšte je poznato da je “radom istorije na sebi samoj”, Borislav Pekić rehabilitovan davno pre donošenja sudske odluke o tome i da je takvim radom razobličena glupost i prevazidjena ideologija koja je bila osnov njegovog kažnjavanja u autoritarnom režimu u kome je kažnjen.

Ovaj će dokument – u kombinaciji sa Pekićevim Skakavcima – biti sjajan prilog istoriji evolucije vladavine zakona u Srbiji, svakako pod uslovom da do te evolucije jednom i dođe. Dok Pekić uočava da je osnov njegovog kažnjavanja bio zakon, dvadeset godina kasnije sud ne vidi dalje od gluposti i ideologije, pa čovek ne može da se ne zapita sa koje su se strane olovke, tokom pisanja obrazloženja, glupost i ideologija zapravo nalazile.