Veća fotografija je ovde. A u ovu fotku gledate iz dva razloga. Prvo, da vas podsetim na razliku između golubova, koji nisu na ovoj slici, i grlica (ili, kako ih u Kikindi zovemo, kumrija), koje su se načičkale na drot kablovskog operatera koji tako nesmotreno visi od krova bolnice do bandere ispred komšijine kuće. A drugi razlog, osim benaste scene, jeste da vam pokažem kako je nebo varljiva stvar: kada sam izgubio boju neba samo petnaestak sekundi posle one ekspozicije koju sam vam juče pokazao, malo sam se osvrtao oko sebe, razočaran što nisam postigao više. I ispred nosa ugledam ove kumrije. Setio sam se kako sam se zabavljao pre dve-tri godine: podignem fotoaparat, a kumrije se razbeže. Spustim ga, one se vrate. Izgleda da je sada postignut neki napeti mir između nas: dozvolile su mi da ih mirno i neskriveno fotografišem, postižući svih 300 mm Cevuljagom. Ali, nebo je tako varljivo… Ka zapadu je gorelo bojom pudinga od maline. Ka severu je još uvek bilo popodne. Blesavo da blesavije ne može biti.