Fanfare za nas, obične ljude

Na početku, nemam šta da vam kažem osim  da poslušate ovo pažljivo, ako može glasno. Neću morati da vas upućujem da čujete više puta: sami ćete vi to.

Prvo da čujemo ovo što sam vam spremio za danas, a tek onda da se latimo priče.

Da li vam se oklembesila brada, kao meni kad sam ovo prvi put čuo i video?

Ako, neka je. Ovo su nesvakidašnje stvari i sasvim je u redu da se pogubite na čas.

Ako sam ikada prema nečemu na rock sceni gajio posebno poštovanje, onda su to neobične kombinacije muzičara na sceni u neponovljivim nastupima. U takvim prilikama se često dese i karakteristični, takođe jednokratni aranžmani koji ostaju da se pamte zahvaljujući (sve boljoj) tehnici za snimanje događaja.

Već smo za vas birali neke takve aranžmane: podsetiću vas na ono potpuno ludilo kada je Stevie Wonder izveo Stinga na scenu, na koncertu povodom 25 godina Rock’n’roll Hall of Fame u oktobru 2009, da zajedno odsviraju epsku numeru “Higher Ground“, u koju su utaknuli “Roxanne“; oni taktovi povratka iz druge u prvu pesmu predstavljaju nešto od najbolje žive svirke koja postoji na ovoj planeti. Dve godine kasnije, Stevie je uzvratio posetu nastupom i najemotivnijim solom koji može da se zamisli (lažem: ne može da se zamisli – ovakve ideje su isključivo odlika nekolicine genija) u sjajnoj pesmi “Fragile“, na koncertu upriličenom u oktobru 2011. povodom Stingovog 60. rođendana.

Kada čujete tako nešto, pomislite “ovo je kraj muzike, nema dalje”. I budete u pravu, jer ne postoji ništa čime ovakva muzika može da se poboljša, jer bolje od toga ne postoji.

Srećom po sve nas, ne postoji samo jedan kraj muzike. Ima ih više. Ima mesta za bezbroj njih. Jer, ne možete porediti muzičke radove koji su van kategorija i van logike poređenja.

– * –

Tek dugo nakon nalaženja ovog video-zapisa i posredno sam uspeo da lociram više podataka o koncertu na kojem je ovo izvedeno. Reč je o snimku sa koncerta grupe The Best u Jokohami, 26. septembra 1990, verovatno skinutom sa DVD izdanja tog koncerta koji je prvi put objavljen tek 2010. godine.

Još ranije, stvari su mi manje-više jasne na prvu loptu, jer prepoznajem opšte mesto. Elem, posle mršavih godina od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih, kada je svetom ovladala glad ka lakim notama i MTV-kompatibilnom muzikom, mnogi muzičari prog rock orijentacije našli su, najzad, unosno tržište u Japanu. Osamdesetih i devedesetih godina, tamo se dobro omastio svako ko zaista ume da svira, jer Japan nije naseo na muzički trivijalnu formu agresivnog protesta protiv establišmenta (toj kulturi je strano takvo shvatanje otpora) ni na sladunjave note dueta u kojima je bilo važnije ko kakvu boju kose ima nego koliko je zanimljiv materijal koji interpretira.

Supergrupa The Best je bila kratkog daha: postojali su praktično samo tokom pripreme i izvođenja turneje po Japanu. Bila je u planu velika američka turneja, ali to se nije ostvarilo. Nećemo nikad pouzdano saznati šta je razlog što priča nije izdržala duže. Ali ako nas je istorija ičemu naučila, to je sledeće: superbendovi koji se brzo sastave, još brže se razlete, pogotovo kada je očigledno da je novac jedini motiv okupljanja. Sujete i interesi tu brzo preklope svaku drugu ideju, pogotovo onu muzičku (od neke autorske kreativnosti tu nema nikakve priče).

Međutim, svaki od ovih ljudi (i jedan kojeg nema na ovom snimku) zaslužuje reč, jer budete li pratili bilo koje od tih imena, naslušaćete se odlične muzike.

– * –

Da počnem od ovog brke što sedi i izigrava domaćina na početku, jer on mi najmanje znači; štaviše, imam ne baš visoko mišljenje o tom čoveku, iako je i on legenda, baš kao i ostali. Jeff “Skunk” Baxter je postao poznato ime u vreme kada je bio solo gitarista najranije faze rada grupe Steely Dan; sa njima je uradio prva tri albuma. Budući da sam veliki fan i dobar poznavalac rada te grupe, znam šta se dešavalo: Skunk Baxter je bio kolovođa otpora smeru razvoja benda, onako kako su ga vodili Becker i Fagen. Akcenat se polako selio sa žive svirke (pre prvog albuma su radili i po 300 živih svirki godišnje) na aktivni studijski rad sa snažnim autorskim pristupom, što je značilo više novca za autore, a manje za prangijaše. Da bi stvar bila gora, Skunk Baxter je ono što Ameri za neke ljude na sceni nazivaju one trick pony: njegov ograničeni gitaristički kapacitet je vremenom sve manje odgovarao stilu grupe i on nije bio sposoban da odgovori potrebama. Becker mu je stalno pokazivao šta treba da svira, a na kraju mu je doslovno sklapao fraze i solo deonice, jer ovaj to nije umeo sam da uradi. Sujeta je bila povređena i Baxter je otišao prvom prilikom; niko nije pokušao da ga zadrži. Stigao je u The Doobie Brothers, sa kojima je već sarađivao kao session muzičar; njegov fah prangije je bio po volji tom bendu. Kasnije je provodio uspešnu karijeru session muzičara, sarađivao je sa kurtom i murtom. Uvek vešt da se prišljamči uz dobre tuđe ideje, Baxter je (preko prvog komšije!) avanzovao u neko konsultantsko mudo u Ministarstvu odbrane SAD.

Keith Emerson je čovek o kojem nećemo previše pričati ovog puta, jer o njemu smo već pričali i pričaćemo još. Da li je dovoljno reći The Nice i Emerson, Lake & Palmer? Nije! Ponovimo da je reč o jednom od najškolovanijih instrumentalista kojeg je rock muzika uopšte imala. No, on je čovek koji je veoma brzo shvatio da bi njegov život bio protraćen ako bi ga proveo, što ono Miki Petkovski reče, kao “glumac muzike”, tj. kao reproduktivni izvođač na klaviru. Odabrao je put inovatora na planu kompozicije, zvuka, instrumenata (prvi Moog sintisajzer pred rock publikom svirao je upravo Emerson), a njegovi aranžmani klasičnih dela muzike dvadesetog veka su nešto zbog čega se neke sede glave verovatno i danas češu po glavi i pitaju kako je on odmah ukapirao, a oni celog života promašivali.

John Entwistle, koji odavno nije više sa nama, bio je čovek koji svojom siluetom lako navede posmatrača na krivi trag da je reč o nekome ko je na tu scenu zalutao i nije mu jasno šta sad treba da radi. A on ne samo da je uvek znao šta radi, nego je imao kad i da pokaže zapanjujuću sposobnost kreativnog virtuoznog sviranja bas gitare, instrumenta koji mnogi negiraju kao moguće sredstvo da postaneš rock superheroj. Minut soliranja koji čujete na ovom snimku govori dovoljno: majstorima ne treba više vremena da vam pokažu kojoj kategoriji pripadaju. U toj svojoj pozi stone face, koja je bila njegov zaštitni znak od najranijih dana, Entwistle je ostajao i dok su ostala trojica iz grupe The Who istraživala granice tolerancije pre trpanja u ludačku košulju i sistematski pravila štetu na opremi koja je deset puta prevazilazila honorar za svirku.

Ako bih napisao da je Simon Philips najbolji bubnjar rock’n’rolla, jedini protivargument vredan rasprave bi se verovatno našao u onoj gorepomenutoj zoni da u muzici ne postoji jedinstveno merilo za reč “najbolji”. Čovek je svirao sa toliko muzičara svih vidova rocka, popa i raznih jazzoidnih formi da ja verujem da ne postoji verodostojno kompletan spisak. Meni omiljene reference njegovog sviranja su matična audiofilska izdanja dve rock opere A.L. Webbera: Jesus Christ Superstar (1970) (detalj da se zabezekneš: “39 Lashes“) i Evita (1976) (detalj za naklon: refreni u “Dangerous Jade“). A i danas prepričavam doživljaj od pre ko zna koliko godina: radio sam za računarom, u drugoj sobi je grmeo televizor koji je neko ostavio; na programu je išao koncert Glorije Estefan, za koju me zabole, ali sam morao da ustanem i zavirim, jer mi je pažnju privukla potpuno suluda svirka bubnjara. Bio je to lik kojeg nisam odmah prepoznao, dok nisam video da mu na jednom bas bubnju piše “Simon”, a na drugom “SP”; odmah sam ukapirao…

Joe Walsh je meni omiljena vrsta gitariste. Daaaaa, ima boljih svirača. Daaaaa, ima boljih kompozitora. Daaaaa, ima boljih pevača. I ne, nema boljih frajera koji sve pomenuto rade tako dobro kao on. Čak i kad se glupira, što radi često, namerno i sa uživanjem (pogledajte samo tu idiotsku garderobu na ovom snimku), to deluje šmekerski, đavo da me odnese ako nije. Pritom je uvek bio sabraniji od većine drugih. Pamtim prvi broj časopisa UNCUT koji sam ikad držao u rukama: priča sa naslovne strane je imala naslov “Kraljevi rocka i kokaina” i govorila je o beskonačnim žurkama koje je grupa Eagles pravila od početka do kraja svake turneje od jedne do druge američke obale. “Dok su Led Zeppelin razbijali hotelske apartmane”, veli priča, “Eaglesi su razbijali cele motele. Za to vreme, samo je menadžer turneje znao gde je Joe Walsh: on nikad nije noćio u istom motelu gde i ostatak benda, jer nije hteo da bude deo te priče.” Protagonist jedne izuzetno duge i uspešne karijere (koja je na mahove išla i na više frontova paralelno), Walsh je za sobom ostavio brojne tragove vredne pamćenja i ponovnog slušanja. Pravo da vam kažem, nije mi jasno zašto je prihvatio da se nađe u ovoj družini, jer njegovi najbolji momenti ne traže pamet, nego srce i dušu.

Delija kojeg nema na ovom snimku, jer “Fanfare for the Common Man” je instrumentalna krljačina iz opusa EL&P, jeste pevač Rick Livingstone. On mi je potpuno nepoznat, a na njegovom sajtu nisam imao želju da idem dalje od naslovne strane. Razlog je sledeći, citiram: …written and produced hundreds of songs, sung on scores of albums and recorded more than 500 national and regional TV and radio commercials, including spots for Coca Cola, Ford, Burger King, General Motors, Busch Beer and others. Pa sad, prijatelju, ako si napisao i producirao stotine pesama, a ja nisam čuo za tebe posle četr banke aktivnog slušanja muzike, a kao jedine reference imenuješ proizvođače pošećerene vode, plastične hrane, piva i automobila, onda je u redu da mi i dalje ostaneš nepoznat.

– * –

Da se nadamo još nečemu sličnom? Za postojanje ovog snimka sam saznao posle četvrt veka! Raznih čudnih scenskih kombinacija ima koliko ti duša ište, od onog dueta Annie Lennox i Davida Bowiea do onog zamalo a capella izvođenja “Shine On You Crazy Diamond. Zato, nikad ne reci nikad i pusti da teče. Dobre muzike je mnogo, mogućih “nemogućih” kombinacija još više, a mi ćemo sebi dati za pravo da se nadamo još nekom takvom otkriću.

Jer, znate, ni ljubitelji rock’n’rolla nisu imuni na ovakve bombonice.