Brana

U neka bolja vremena, između dva piva u pabu, dobronamerni Velšanin me je upitao da li sam bio u Irskoj. Govorio mi je da su Irci slični Srbima, možda malo blesaviji i da obavezno odem tamo.

Nisam ga poslušao iz prozaičnog razloga – nije bilo love i za tu avanturu.

– * –

Sa irskom rok muzikom sam se rano upoznao – otuda moja opsednutost likom & delom Vana Morrisona, a u vreme kada je dnevna doza prangijanja bila uobičajena posezao sam za Roryem Gallagherom. Bilo je prirodno da se početkom sedamdesetih navučem na Thin Lizzy, a kasnije, kako se moda menjala, nisu mi bili strani ni Stiff Little Fingers, The Boomtown Rats, The Undertones i rani U2.

Nekoga sam sigurno i zaboravio.

Uostalom, o još nekim zanimljivim irskim muzičarima smo pisali, pa nije zgoreg da se uposli Tražilica i da se obnovi gradivo.

Još u vreme kada sam otkrio da je “Whiskey in the Jar” stara kafanska pesma, poželeo sam da čujem kako ona zvuči u originalu. Tako sam se obreo na bogatoj sceni koja je mnogo življa nego što se misli. Primetio sam bliske muzičke veze Iraca & Škota – Celtic Rock je bio logičan korak dalje, a posle toga sam se zagubio. Na kraju se ispostavilo da su skoro svi gorepomenuti šala mala za njihove prave “narodnjake” – u jednom trenutku sam pomislio da svi Irci znaju da sviraju po koji instrument. I to kako!

U tom moru fantastičnih muzičara neprekidno se pojavljuju nova lica. A i stara znaju itekako da iznenade. Michael McGoldrick mi nije nepoznato ime, jer ga znam sa omota albuma odličnih celtic grupa Capercaillie i Lunasa – svirao je sve žive instrumente u koje se duva, ponajviše u flautu. Ali ko obraća preteranu pažnju na flautistu… A onda sam nabasao na jedan od njegovih solo albuma.

AuroraBio je toliko dobar da je sledio drugi, treći… pa sve do petog. Surprised smile

Ispostavilo se da je, pored toga što je vrhunski instrumentalista, McGoldrik i prvoklasan autor. Uzgred, i veoma vredan čovek. To se može videti iz velikog broja gostovanja na raznim albumima, a pravo iznenađenje su bila neka imena za koja nisam očekivao da imaju ikakvih dodirnih tačaka sa njim – recimo, John Cale, Youssou N’Dour ili Jim Kerr. O raznim nagradama da ne pričam…

I tako možemo do sutra… Nerd smile

– * –

Još uvek patim što nikada nisam otišao u Irsku. Eeee, gde mi je pamet bila?

1 komentar na temu “Brana”

  1. Ne znam da li smo isti, ali evo jedne priče pa vi procenite: marta 2001. Ceca i ja se autobusom iz Brage preko Pariza vraćamo za Beograd, provodimo vikend u njemu. Neuspešno pregovaram o još jednom poslu, imao bih ga, ali da ostanem kao ilegalac u trećoj zemlji za tri godine i koristeći treći jezik koji tek treba da učim. Suviše, pogotovo što me u Beogradu čeka otac koji po ko zna koji put odlaže operaciju srca dok se ne vratim.

    Te nedelje pre podne se penjemo na Ajfelov toranj, na sam vrh i na povratku čekamo red za liftove, mart je, već su počele gužve. Iza nas u redu riđokosi čovek drži za ruku sina od tri ili četiri godine, kažem Ceci garant razveden, uzeo sina za vikend pa obilazi znamenitosti. Čeka se dugo, liftovi su mali, kada pored nas prolazi grupa, izvinite na političkoj nekorektnosti, musavih koji se domunđavaju nešto na arapskom i onako lagano se prišljamče na početak reda. Krene negodovanje na svim jezicima sveta, ovi objašnjavaju da, navodno, ne znaju engleski, što izazove još bučnije negodovanje i to da se čulo jedno “Fuck you” ili neka slična f… reč, na šta grupa padobranaca bučno odreaguje, a mi ostali još više poludimo, sve u stilu: ne znaš engleski, a za f… reč znaš. Meni se otvori dizna nepravednosti, pa mi na engleskom izleti nešto u stilu: a onda smo mi primitivci koje bombarduju. Na to me čovek iza blago uhvati pod ruku i okrene da ta vidim dok mi govori: “Gospodine, ja vas u potpunosti razumem, ja sam Irac!”

Komentari su onemogućeni.