Pisma iz Utopije

Kada neka grupa opstane tokom četrdeset i kusur godina, to je samo po sebi uspeh. U karijeri grupe Kayak je bilo antologijskih albuma, beše osrednjih radova, ali i ponekih padova zbog neuklapanja u modne trendove…

No, oni su terali svoje.

Njihove rane albume sam voleo – bila je to melodična & “muzičarska muzika”, zahvalna za istraživanje detalja. I, dakako, uživanje.

Zatim su nam se putevi razišli. Ne zbog nekog nesporazuma ili loše muzike – desio se period kada je svako nešto drugo morao da radi. Oni su se bavili epskim temama (albumi Merlin (1981), Merlin – Bard of the Unseen (2003), Nostradamus – The Fate of Man (2005)…), a ja sam tih godina morao da podižem podmladak.

Ponovo sam naišao na njih 2008. godine, čitajući neki od muzičkih časopisa. Tvrdili su da su u naletu inspiracije kakvu odavno nisu imali i da će im malo biti jedan disk. Nisam tu tvrdnju uzimao za ozbiljno, jer ovakav tip bendova često zna da se zagubi u megalomaniji & grandioznosti.

KayakI stvarno, album Letters from Utopia (2009) je bio dvostruki. Nisu lagali. Otvara ga pesma “Rhea” koja zvuči u najmanju ruku kao Toto na evropski način (Kayak su Holanđani), a kako se muzika dalje odvija, bili su potpuno u pravu – barem tri četvrtine pesama od ukupno 19 je fenomenalno!

U takvim okolnostima, jako je teško odabrati pesmu koja je, na neki način, reprezentativna. “Nobody Wins” je jedna od najboljih: to je grandiozna balada u kojoj briljira, pre svega, sjajan pevački par koji čine Edward Reeker & Cindy Oudshoorn.

Tako sam se ponovo zbližio sa Kayakom. Album Anywhere But Here (2011) je bio na tragu prethodnika, mada za nijansu slabiji, a najnoviji, Cleopatra – The Crown of Isis (2014), tek mi je pristigao, pa imam čime da se zabavljam u toku leta.

O Cleopatri, Isis, egipatskoj mitologiji, Hermesu Trismegistusu i sličnim temama napisaću nešto više na jesen, jer treba dosta vremena da se sve to svari kako valja. A po ovakvoj vrućini to je spor proces. Smile with tongue out