Gde prestaju činjenice, tu počinje istina

Slomi se, o, skloni se.
I nosi se u pizdu materinu.

Na poslednjem mestu koje biste očekivali, ali sasvim prikladno da se lako upamti, dobra misao se zakačila za mene. Na početku jednog od onih filmova o Indijani Džonsu, nemojte da me pitate kojeg, upravo profesor Džons kontemplira pred studentima i kaže nešto ovako:

– Arheologija se ne bavi istinom, nego činjenicama. A ako vas zanima istina, katedra za filozofiju je niz hodnik.

Vala, baš.

Upravo se ovih dana dešava nešto neprijatno u javnosti: činjenice su ustupile mesto istini i nastala je frtutma. A da bi sve pride bilo i strašno, predmet pretakanja činjenica u istinu je jedna tužna i tragična priča u čijem centru je osoba koje više nema.

sranjnjePrvo je u tamo nekom časopisu koji pretenduje na ozbiljnost izašao članak koji pretenduje na ekskluzivnost. Ko ga je pregledao pre objavljivanja, a ko ga nije pregledao, sad je predmet paralelne rasprave i objašnjavanja koja liče na onaj stari vic “a zašto vi mučite crnce”. Tek, u tom članku neka osoba tvrdi kako je razgovarala sa Margitom Stefanović neki mesec pred smrt. Tekst izgleda kao da ga je pisala ona mokrom krpom po glavi opaučena sekretarka ćelije saveza socijalističke omladine u srednjoj školi za šuvarčiće (takozvano zajedničko srednje obrazovanje) “25. maj” u Kikindi, negde cca školske 1980-81. godine: sve u svemu, deco, gledajte šta će vam se desiti ako se drogirate.

Uto kao oparen skače jedan novinar i publicista, slavan kao istoriograf najboljih obrađivača grupe Argent na tlu SFRJ. Uto kao oparena skače i autorka preskupe knjige o Margiti, koja svoju kompetentnost potvrđuje time što se 40 godina poznavala i družila sa njom (iako se u životu nisu bavile istim stvarima) i, svako iz svog ugla, osporava postojanje osobe koja izgovara navode. Publicista nabraja petnaest materijalnih grešaka impliciranih u tekstu, dok komšinica svedoči kako jeste bilo i kako nije bilo, tumačeći usput nedostajuće informacije na neke interesantne načine koje sa rock’n’roll provenijencijom veze blage nemaju, baš kao ni glavnina spornog teksta.

Nastaje tarapana na fejZbuku, a onda kreće novinarsko-urednička parada demantija saradnika tog časopisa, u kojima se pokazuje da mnogo toga nema veze sa činjenicama ni na jednoj ni na drugoj strani, nego je preovladala suj… nego je preovladala istina. Pardon: preovladale su istine. Jer, nema obaveze da o jednoj stvari postoji samo jedna istina. A tek stilovi proizašli iz raspoloživih i prepoznatljivih filozofskih pravaca! Iha-haaaj! Pozitivizam (mršav), strukturalizam (relativan), nihilizam (veeeeliki), egzistencijalizam (sporadičan)… I ne zaboravimo, nikako i nikada, još jedan (dok sve ostale možemo da zaboravimo): hajde da pozdravimo postmodernizam (stamen) kao vrhunsku umetnost pravljenja mentalnih kolaža od crtica, krpica i pomalo lepka zamešanog od ličnog obrazovanja, ukusa i trenutnih životnih principa; a za začin će se pobrinuti konfabulacija, mentalna pojava koja svoje utemeljenje ima u geometriji Lobačevskog (u kojoj se na pitanje “Kada prava i tačka određuju ravan, koliko se kroz tu tačku može povući pravih u istoj ravni koje su paralelne toj pravoj?” odgovara lakonski, rečima: “Burazeru, hajde sad lepo zgrabi taj plajvaz i lenjir, pa samo povlači i ne dozvoli da te iko zaustavi dok se ne zasitiš!”).

– * –

Ako je za utehu: ako biste poželeli da se uputite u to o čemu je reč i sami stvorite zaključak o celoj stvari – a boljeg rešenja za nastalu situaciju nema – možete to da učinite na Mreži.

Prvo pročitajte sam sporni članak na tri strane: prva, druga, treća. Sklonio sam kopiju na sigurno, za svaki slučaj, da ne nestane pre nego što se latite.

A onda, srećom na jednom mestu, na sajtu tog časopisa pročitajte zbornik reakcija na tu tarapanu.

– * –

Internet sve pamtiAko vam se učini da su svi u pravu, nećete mnogo pogrešiti: fali samo jedna reč.

Svi su jednako u pravu. Ili svi jednako nisu u pravu. Ili svi jednako greše. A da su svi jednako sujetni i u ovome pronašli neki maleni, kvrgavi poen koji će im poslužiti ko zna gde i ko zna kako, to je nesporno. Na čast svima odreda.

Jedno jedino čemu ću se prikloniti jeste misao, mada nisam imao stomak da sad tražim, zarad čestitog navoda na ovom mestu, čije su to reči. Elem, jedino što je suštinski važno u celoj ovoj priči jeste to da nema Margite, jedine osobe koja bi mogla da preseče ovu raspravu i rastera sve u pizdu materinu. A kada nema nikog ko može da potvrdi ili demantuje nešto, pa makar i nešto toliko morbidno kao što je odmeravanje da li je Margita bila ili nije bila u stanju da razgovara sa nekim koga ne poznaje i da pritom daje koherentne informacije koje sagovornik traži, onda se rasprava svodi na bizarnu ujdurmu u kojoj je svaka profesionalna i ljudska čast puštena niz vodu.

Tvrdim da se upravo to desilo, iako ovde imamo slučaj gomile elokventnih ljudi snažnog ega koji će osporavati tu tezu i braniti svoje maske do poslednje kapi krvi posmatrača. Neka ovde ostane samo prosta beleška, a pouku izvucite sami. Ako ovde uopšte ima ikakve pouke sem one da je ovo vreme trebalo da provedete radeći, a ne zajebavajući se.

Svet je jedno čudno mesto.

2 komentara na temu “Gde prestaju činjenice, tu počinje istina”

  1. Последња реченица у “Хазарском речнику” гласи, отприлике, “…јер је истина само трик.”

  2. Između lakoće arogancije prema mrtvima i pasje snishodljivosti prema živima nalazi se lična moralna pustinja.

Komentari su onemogućeni.