Ekonomske fantazmagorije

Izvinjavam se Džesiki što je koristim za ovako tešku temu, ali sama je kriva kad je naišla i ne pušta…

Televizijski film Field of Dreams na prvi je pogled standardan uradak Amerikanca Kevina Kostnera. Glavnog junaka, zaljubljenika u bejzbol, seljaka iz Ajove, besnog na svog oca i željnog šezdesetih, kontaktira Vrhovno Biće i tera ga u stanje koje se prividno ne razlikuje od dobrog starog biblijskog ludila što na sinove noževe poteže: u pravljenje terena za bejzbol preoravanjem kukuruza, u nemogućnost vraćanja hipoteke na imanje, u potragu za šakom dobrih ljudi kojima je učinjena nepravda širom Amerike. Zauzvat, porodica glavnog junaka ima ekskluzivno pravo da svakog dana gleda najbolje igrače (odnosno njihove duhove) koji su ikada kročili na četvrtinu kruga. Dramatičnost situacije, oličenu u bankarskim papirima koji stižu na naplatu (a kojima neutešno po vazduhu mlatara zet glavnog junaka), ćerka glavnog junaka, jedno petogodišnje dete, razrešava sledećim rečima:

Ljudi će dolaziti. Sa svih strana. Odlučiće da proputuju, razumeš? Dolaziće u Ajovu za vikend, a pošto će im biti dosadno, poželeće da nam plate. Kao da kupuju ulaznice. Da bi gledali utakmicu. Sve će biti kao kada su bili deca, pre mnogo godina. Moći će da se prisećaju kako je nekada bilo. Ljudi će dolaziti.

Prisutni Pisac, pripadnik „poštene inteligencije“, glasom Darta Vejdera preciznije objašnjava ideju:

Doći će na tvoja vrata, poput nevine dece, koja žude za svojom prošlošću. “Naravno, nemamo ništa protiv da pogledate, unaokolo”, reći ćeš. “To je samo 20$ po osobi”. Ljudi će plaćati, čak i ne razmišljajući zašto. Novcem koji imaju, za mir koji vole.

Pomislite samo! Bog se javlja da postoji i zahteva da se dokaz za to plati! I što je najbolje, on čini da tu ideju, grupi seljobera niščih duhom, objasne jedno dete i jedan intelektualac! Svakako, ovo nije poenta filma, već samo usputna, neprijatna činjenica za kakvu u televizijskom filmu nikada nema vremena. Poenta je drugačija, providno pedagoška: tržišno društvo je od Boga. I najiskreniji i najpametniji imaju da nama ostalima razbiju oblak smutnje koji kaže da kapitalizam možda ipak nije jedina mogućnosti, a koji se nad naše misli ponekad nadvije. Sve je na prodaju i sve se može kupiti. Od grobnog mesta na Mesecu, preko izmene genetske strukture semena pirinča, do godišnje kvote proizvodnje ugljen-dioksida. Cena duševnog mira – 20 dps. Molim lepo.

Jedan od mitova tržišnog društva: država kao ubica slobodnog tržišta

A šta je to tržišna društvo? To je takav prostor naseljen ljudima koji ima svoj Ustav, vladu, Policiju, Centralnu Banku, Privatne Banke i Privatne Preduzetnike. U tom prostoru vladaju neki standardni iskazi, koje ćemo ovde nazvati tržišni mitovi:

  1. Privatni dug je nešto loše i ozbiljni ljudi beže od njega kao đavo od krsta
  2. Banke daju kredite od sume novca koju čini štednja njenih štediša
  3. Dobit se proizvodi pojedinačno, što čine privatnici, a uloga države u svemu tome jeste da provodi raspodelu u korist onih najslabijih
  4. Država je parazitska i ona je potencijalni suparnik privatnog sektora, to jest preduzetnika

Istina, naravno, retko kada ima veze sa mitovima. U slučaju nabrojanih tržišnih mitova, može se reći da uglavnom važe za nas, obične smrtnike. U olimpijskim visinama političara i krupnih finansijera (u našem slučaju aktuelnog Gospodara Vučića, kao i nepobedivih paratora Kostića, Miškovića i ostalih Bekova) važe donekle izmenjena pravila:

  1. Privatni dug je neophodna sirovina privatne dobiti
  2. Privatni dug vodi u krah i krizu zato što banke proizvode kredite ni iz čega ili tačnije zato što su sume koje čine njihovu ličnu zaradu sve veće što je veća razmenska vrednost koju prenose iz budućnosti u sadašnjost
  3. U tržišnim društvima dobit se prizvodi kolektivno, a naknadno je prisvajaju oni koji imaju veću društvenu moć, uz aktivnu pomoć države
  4. Banke su isključivo parazitske tvorevine, dok država ima neophodnu ulogu stabilizatora – ona rukovodi krizom koju stvara privatni sektor i, paralelno, pomaže moćnima da i dalje ostanu moćni
  5. Moćnici tržišnih društava imaju direktnu korist od javnog duga čije povećanje obavezno vodi rastu njihovog bogatstva.

Što se duga tiče, stvari stoje jednostavno: da bi preduzetnik, g-din Beko, počeo da nešto proizvodi, potreban mu je novac da bi mogao da započne proizvodnju i distribuciju, novac koji će se kasnije vratiti prodajom proizvoda. Stoga, g-din Beko uzima kredit kod banke. Pitanje je: gde će bankar pronaći taj novac koji pozajmljuje g-dinu Beku (naravno uz odgovarajuću kamatu)?

Slobodno tržište jeste polje delovanja evolucionih principa: pojedi ili budi pojeden. Stoga je ono prirodno sukobljeno sa socijalnim organima države

Tačan odgovor glasi: Notkud! No od čega! Bankar, g-din Kostić, će prosto uknjižiti, poveriti na račun g-dina Kostića sumu od X dinara. A to samo znači da će g-din Beko videti povećanje stanja svog računa za X dinara. „Proces kojim banke stvaraju novac ni iz čega toliko je jednostavan da um nije u mogućnosti da ga pojmi“, rekao je Džon Kenet Galbrajt. Dešava se sledeće: bankarska ruka prelazi liniju vremena, ulazi u budućnost, uzima X dinara, predaje je g-dinu Beku … i sve što ostaje jeste da se nadamo kako će proizvod g-dina Beka imati takvu razmensku vrednost da će se suma od X dinara koju nam je budućnost dala kasnije moći da se isplati, svakako sa kamatom koju smo joj dužni.

Ovakva logika zdravom razumu zvuči zlokobno. No, ima ljudi na ovom svetu koji ovakav način razmišljanja dišu 24 časa dnevno. Evo izvoda iz intervjua Lazara Stojkovića, Srbina iz Silicijumske doline:

Kada govorimo o preduzetništvu, kapital je dostupan za bilo koju dobru ideju. Start-apovi se ne fokusiraju toliko na profit na kraće staze, već teže brzom rastu. Tako nije ništa neobično da investitori u neki neprofitabilni biznis investiraju i po stotinjak miliona dolara. A desi se i, recimo, čak 1,2 milijarde kao u slučaju Snapchata, iako ta firma do sada nije napravila nijedan cent prihoda, jer znaju da će novac sam po sebi kasnije doći ako se napravi proizvod koji ima vrednost za veliki broj ljudi.

Naravno da g-din Stojković niti razjašnjava da su sve te stotine miliona dolara virtuelne, buduće niti objašnjava šta će se tačno desiti ako se NE napravi „proizvod koji ima vrednost za veliki broj ljudi“? A tada (ili kada se nataloži dovoljni broj takvih neuspelih proizvoda) dolazi do kraha tržišta. Tada se zatvaraju preduzeća i prodavnice. Ljudi ostaju bez posla. Ona preduzeća i prodavnice koji su preživeli prvi udar svedoci su smanjenja sopstvene prodaje i moraju da propadnu. Banke ostaju sa brdom zajmova koje nema ko da vrati. Štediše shvataju da banke imaju problem i traže svoj novac. Banke ga nemaju pa su primorane da se zatvore. Svet saznaje da su banke zatvorene, natupa panika. Krah tržišta postaje krah društva. Nastupa anarhija.

Pojava koji sprečava da krah tržišta dovede do anarhije zove se država. I to posebno, Centralna banka. Njen odbrambeni mehanizam je pozajmljivanje novca bankama u teškim trenucima. Kao privatne banke tokom formiranja uslova za krah tržišta i Centralna banka pozajmljuje ni iz čega. Odnosno, nisam u pravu. Centralna banka pozajmljuje štampanjem novca. Javnim dugom, inflacijom. Zapravo, stvari stoje još gore: u vreme kada su tržišna društva nastajala, privatni preduzetnici i banke su propadali tempom koji je bio više pravilo nego izuzetak. Država nije imala izbora do da se umeša i  garantuje zaštitu štednih uloga kroz stvaranje Centralne banke. Tako je i danas.

Očekivanja i obećanja, organski deo ekonomije, ubijaju naučno u njoj

Kada g-din Kostić poviče da ga država ostavi na miru, sigurni smo da je posao dobar i donosi puno novaca. U ta debela vremena država je parazit koji sisa privatnu ekonomiju posredstvom poreza. Zašto? Zato što g-din Kostić ne želi da država ima sopstvene troškove (škole, bolnice, umetnost ili kulturu), a to stoga jer takva finansiranja stižu iz poreza koji g-din Kostić nema čime da ne plati. Ali mnogo više zato što, u ta srećna vremena, gg Kostići ne žele da država ograničava veličinu duga koji banke mogu da naprave – količinu novca koju banke smeju da otmu iz budućnosti.

Obratno, kada g-din Kostić pozove na korekciju kursa dinara ili promenu kamatnih stopa, znajmo da posao ne ide najbolje. Vremena su mršava. Čim krene lančana reakcija koja vodi bankare na rub bankrota, sledi zahtev da se spasavaju državnim novcem. Slavni američki finansijeri koji guraju „stotine milione dolara neprofitabilnim biznisima“ jesu 2008. godine dobili stotine hiljada milijardi dolara od države.

U doba krize preduzetnici i bankari znaju da je jedino država bezbedna.

A šta tek reći o javnom dugu, razlici imeđu javnih troškova i poreskog priliva države? Ako se pojavi, sledeći koraci su neminovni:

  • G-din Kostić nastavlja da ne plaća porez;
  • Država sistematski povećava dug;
  • G-din Kostić dodatno zarađuje pozamljujući državi (sa kamatom) – ključna reč glasi državne obveznice – i to isti onaj novac koji nije otišao u porez;
  • Krah kuca na vrata, pa država uzima novac koji je dobila od g-dina Kositća i vraća mu ga da bi ga spasla od nevolja u koje se sam sebe upetljao.

(U našem slučaju, štos sa državnim obveznicama je potrošen u doba prethodne vlasti. Ostalo je da se otpuštaju ljudi i tako umanjuje javni dug. Divota.)

Ispravno bi bilo da država spasava banke, ali ne i gg Kostiće. Ispravno bi bilo da ih pošalje (onoj) kući (sa rešetkama na prozorima), da sprovede proces ozdravljenja banaka i da ih preda novim vlasnicima kojima će, valjda, biti jasno šta je direktna posledica tržišnih mahinacija. To, naravno, nije moguće, zato što bankari finansiraju predizborne kampanje političara koji su prema njima prijateljski raspoloženi. Rezultat je preterano vruća veza političara i bankara. Odnos toksičan po ostatak društva.

* * *

Praktično svi stavovi koji su ovde izneti prepisani su, manje više bukvalno. Od koga su prepisani, za sada nije važno. Pitam vas: da li je sve ovo što je napisano razumno? Ima li osnovu u stvarnosti? Gde je greška u rezonovanju da je tržišno društvo srž naše katastrofe? Diskutovaćemo još o svemu ovome.

Jeste. A ko je ekonomiju polomio? E, nećemo o tome.

2 komentara na temu “Ekonomske fantazmagorije”

  1. Осим што у америчком случају (за друге не знам), централна банка није државна, него је конзорцијум приватних банака, делом британских. Како су успели да пре сто година смувају да изгледају као државни орган, сам ђаво зна.

    1. Šta znam. Ponekad mislim da bi najbolje bilo da ostatak sveta prestane da obraća pažnju na Ameriku, u kom bi slučaju oni odleteli u svemir, jer sve što sada čine ionako je balon ispunjen helijumom zakačen za zemlju užetom opšte uverenosti da će Amerika svoje dugove uvek platiti.

Komentari su onemogućeni.