Šta se desi kada Vladimir izjavi ono što nije izjavio, iako je jasno i glasno izjavio da je svoju neizjavljenu izjavu izjavio

Da vidimo šta je to predsednik SANU rekao dok čekamo da se ispostavi kako on to zapravo nije rekao

Od kako je u krvi ugušena pobuna zdravog razuma, ponekada poznata i kao Jugoslavija, sile znane i neznane rade po Srbiji zemlji da otkriju šta je to Srbin. Tokom vremena se manje-više raščistilo koji su to atributi što u čoveku generišu srpsko nacionalno opredeljenje:

verujući pravoslavac, slavoslavljenik, ljubitelj Kosova i Metohije sa akcentom na Kosovu, obožavalac načina na koji ga obožavaju građani Republike Srpske, radi primalac pomoći Evropske unije, neutešni nadalac u rusko bolje Sutra, neiskazani čitalac literarnog opusa Matije Bećkovića, verni pratilac imena i dela Kusturice i sličnih Lauševića, gledalac autorske zabrinutosti nad selom Radoša Bajića, pouzdani svat svakog srećnog venčanja Slobode Mićalović i Ivana Bosiljčića.

Nego, da mi ipak pustimo kakvu slučajno odabranu muziku dok bistrimo problem.

Muka je sa ovim spiskom njegova bezuslovnost. Ne može Srbin da po želji bira ove ili one osobine. To je komplet, što zna poslanik i mojzamaloparođak Babić: komplet, znate, u teglu sipate vodu i kuvano voće. A posebno ne može da se sumnja u Kosovo ravno. Razumete koliko je to Kosovo važno: mora sve, ali posebno mora Kosovo. Da li to onda znači da ono prethodno ipak ne mora? NE! Sve mora, ali posebno mora Kosovo. Koga briga za logiku kad je Kosovo na stolu?

E pa, pukotina na staklenom mostu što povezuje stvarne mogućnosti i moguće stvarnosti pojavila se u nedelju. Ako tada gospodin odmara đavo, štoćereći predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić, ne spava i  hrabro kreće tamo gde pre njega nijedan Srbin nije išao:

Neko ovom narodu mora da kaže da Kosovo više nije defakto niti de jure u našim rukama. Bojim se da je, u ovom trenutku, jedina politička mudrost na koji način, sa elementima dostojanstva, napustiti Kosovo koje defakto i de jure više više u našim rukama. I to neko ovom narodu mora da kaže, rekao je Kostić za Radio Beograd.

Pa đe baš u baru, crni Vladimire? Predsedniče Kovačevićev i Bećkovićev? Bećkovačevićev? Srbine sa dna kace? Pa zar ti, što po ruskom predsedniku dobi ime, da ga časno nosiš i u ponosu se ne iznosiš, baš ti?

I tko sad zna šta dalje? Nitko ništa ne zna, krhko je znanje. Gluposti pričaš, Baboviću, eno predsednik Nikolić zna:

Profesor Kostić je to izjavio i ostao živ. Profesor Kostić ima izvanredna znanja u oblasti kojom se bavi. Ali ne čini samo struka jednog akademika i profesora koji obrazuje čitave generacije onih koji će oblikovati budućnost Srbije. Moral i patriotizam čine jednog naučnika velikim.

Tako je. Piše li negde da Srbin ne sme da prepiše doktorat ili da mora da ide u školu onoliko godina koliko ta škola da traje? Ne piše. Ali zato, Kostiću, majka mu stara, pa valjda smo se dogovorili da ne može čovek da bude Srbin i u isto vreme da govori o tome kako šaljemo 80o hiljada evra na Kosovu bez ikakvog smisla. I ne može čovek u isto vreme da ne bude Srbin i da bude na čelu SANU.

Trivia: da li ste znali da prosečnog Srbina zanima koliko je visok ruski despot?

A posebno ne može čovek da u isto vreme bude veliki naučnik koji obrazuje čitave generacije onih koji će oblikovati budućnost Srbije i da zahteva da se narodu otvaraju oči. Pička mu materina, gde to ima da učitelji otvaraju oči narodu?

Priznajem da sam se nadao kako će da predsednik Kostić razumeti da je rekao ono što nije rekao. Ali taj je Kostić izgleda neki poludeli matorac, jer je na nežnu, očinsku šamarčinu koju mu je zavalila lirsko-moralna gromada u obliku predsednika Nikolića (što u najboljem ruskom maniru tuče dugo i zamišljeno) imao izjaviti sledeće:

Neću da dozvolim da mi neko određuje šta smem da kažem, a šta ne, i šta je jedinstveni korpus mišljenja koga treba da se držim. To je moj lični stav, a ne stav Akademije, ali neću da mi se govori da li sam patriota. Mogao sam da odem iz Srbije 20 puta, za veliki novac, ali sam odlučio da ostanem u Srbiji sa svojom decom i unucima, rekao je Kostić.

A ja se nešto mislim: dođe čoveku neka ura, šta li, kada shvati da je ovaj jebeni život sve što imamo. Poneki čovek, dakle ne Mira Marković ili Dobrica Ćosić nego čovek, shvati da je trošio život na svađu, na agresiju. Pa mu dođe žao, pogleda se u ogledalo, ko zna, možda mu sve te generacije onih koji su oblikovali prošlost i sadašnjost ove naše ili čije li već despotske Srbije iskoče iz televizora i pameti, pa se reši da, ako je već dvadeset puta u životu bio budala, to ne mora biti i dvadeset prvi put biti.

I šta sad? Ništa, čekam da se ispostavi kako predsednik SANU ipak nije rekao ono što je rekao, dakle da blaga tuga u obliku bele golubice sa nežnim očima šteneta rotvajlera sleti na Kostićevo desno rame, da naš dobri despot kaže da nema u Srbiji predsednika SANU koji je rekao ono što nije rekao.

I da se, usput, ako je potrebno, izvini Rusima što će njihovo Sutra nama biti Malo, ako ne i cela Kama.

1 komentar na temu “Šta se desi kada Vladimir izjavi ono što nije izjavio, iako je jasno i glasno izjavio da je svoju neizjavljenu izjavu izjavio”

  1. Ovaj tekst je napisan pet dana pre nego što je opbjavljen, iz komplikovanih razloga. Zaista se veoma brzo ispostavilo da predsednik SANU nije o Kosovu izjavio ništa što se kosi sa državnom politikom. Ne, kontroverznu izjavu je zapravo dao građanin Vladimir Kostić, onaj što baca đubre svakog dana i plaća mesečne račune. Tjah, despotije su tako dosadne.

Komentari su onemogućeni.