Dve vrste vrednosti

Danas je vreme za sejanje pesimizma

U svojoj knjizi “Ovaj svet može da bude bolji” neugodni Janis Varufakis piše:

Predvečerje na ostrvu Egini. Leto je. Sediš na našoj terasi zagledana u crveno Sunce, koje tone u more. Da sam tada došao i počeo da ti pričam o nekoj svojoj besmislici, naljutila bi se što ti kvarim trenutak.

Iste večeri, nešto kasnije, večerali smo sa prijateljima u okolini Maratona. Tvoj drug Paris je bio inspirisan – svi se smejemo njegovim vicevima. Čak i ti, koja si tako stroga.

A onda te kapetan Kostas, koji pristaje svojim ribarskim čamcem tik do taverne, moli za uslugu. Sidro mu se zaglavilo negde na dnu, a lanac je pukao dok je pokušao da ga izvuče. “Ne bilo ti zapoveđeno”, kaže ti, “pošto znam koliko voliš da roniš, da li bi mogla da zaroniš i zakačiš sidro za ovo uže? Sam bih to uradio, ali me ova reuma danas ubija.” “Naravno”, odgovaraš mu ne gubeći priliku da postaneš “junakinja dana” i, sva ponosna, skačeš u more.

Dok se još nismo ohladili od ovih reči, brzo jedna muzika:

Dobar beše Rajko, dobar. Nego, šta ono bi? E da, Parivodić. Dakle, ja možda ne bih mislio da je Varufakis jedan tako super pametan tip da nema parivodića. Recimo:

Ekonomski konsultant Milan Parivodić ocenio je da za Srbiju ne bi bilo dobro da se pojavi neka radikalna ekonomska ideja.

Dame i gospodo, ako niste znali, Maroko gradi najveću solarnu elektranu na svetu. E, to je pogrešno. A zašto je pogrešno? Zato što ne možemo isključiti mogućnost pomračenja Sunca u trajanju od više godina. Ali… možemo isključiti. Iju, pa ne možemo naftu isključiti, idemo dalje, sledeće pitanje:

Parivodić je za RTS ocenio da je na primer pojava Janisa Varufakisa u Grčkoj veoma loša jer iza toga ne postoji realan ekonomski model.

Svakako da ne postoji realan ekonomski model kada se duguju stotine milijardi evra. Realan ekonomski model nije ni stvorio taj dug. Nema ničega normalnog, realnog u tolikom dugu. Jedino razumno povodom tog duga je prihvatanje njegove nerazumnosti. No, parivodići o načinu nastanka duga ne govore. Zapravo, primetićete da parovidići o nastanku dugova nikada ne govore. Za njih je dug početno, normalno stanje, taman kao što je stanje trulog bogatstva Pekićeve buržoazije bilo normalno stanje. Parivodić je, videćemo kasnije, čituckao Varufakisa pa je video ove reči koje govore o Geteovom Faustu:

Pozajmio je da bi uživao u čarima života i složio se sa tim da pati na kraju, isplaćujući ogromnu “kamatu”.

Ovo su neprijatne reči. Kapitalisti ne vole preterano da ih upoređuju sa… pa, nazovimo ga  Reponja. Zato i šalju svoje podrepne muve, čitaj parivodiće, da kažu kako nije. Šta nije? Pa to sve što vidite sopstvenim očima, to nije. Dakle, ništa nije. Nije da nije u redu brojati do 800 hiljada milijardi evra profita, nije da je sumanuto trgovati emisijom ugljen-dioksida. I stoga:

“Ne dao nam bog jednog Varufakisa. Kad čitate njegove razgovore sa ćerkom to je sve divno ali to nema veze sa ekonomijom”, kazao je Parivodić, koji je nekadašnji ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom.

Naravno da sadržaj Varufakisove knjige nema veze sa onim što parivodići nazivaju ekonomija (ili, kako bi Hrvati rekli, ekonomijom). Jer su vekovi prošli dok se nije sklopio celoviti sistem po kojem mediji prenose mišljenja ekonomista koji seju optimizam ili stravu&užas, na osnovu čega investitori džepova praznih novcem, ali sa medom na usnama, dotrčavaju na kolenima ili beže glavom bez obzira, što je sistem u koji je čak i Nobelova nagrada ušla. Kapitalistima teče, parivodićima curka. I šta sad, jedan ćelavac će sve to da sruši? Ne bez borbe, pa makar prodao sav ugljen-dioksid koji će parivodići izahnuti do kraja života. Jer:

“Vidim da je on jako popularan u Srbiji, ali to je jedan pozeraj i nikako ne bi valjalo da nam se dogodi neka takva ideja”, naveo je on.

Svakako, svakako. Ideje po kojima ljudi treba da ponekad zarone i vrate sidro starom ribaru isključivo zbog radosti pomaganja ne bi valjale da nam se dogode. Jer, ruku na srce i na užas parivodića: svako od nas ima svoju malu plažu na nekom svom ostrvu. Moje se nalazi u brdima Crne Gore. A parivodići ih nemaju, pa žele da i mi svakog dana i svakog časa mislimo na svoje deonice, da imamo svog brokera, da kupujemo i prodajemo. Na kraju krajeva:

On je kazao da je Srbiji potrebna jaka ekonomija zasnovana na privatnom kapitalu.

Znate, nije lako biti ekonomski konsultant, a nemati nikoga da konsultujete. Biti ekonomski konsultant po prirodi stvari vodi ka favorizovanju društvenih sistema koji favorizuju ekonomsko muljanje – kraće rečeno, tržišno društvo.

I sada je trenutak da kažem puno revolucionarnih reči, ali neću. Jer je Parivodić u pravu. On će pobediti, a naš, ili čiji li je već, despot će sve to pozlatiti.

I... Janis odlazi.