Neznam ja tog Anštajna

Do you know? Don’t you wonder?
What’s going on down under you

Pošteno govoreći, ne poznajem nikoga ko govori „ne znam“, „ne mogu“, „ne smem“. I prilično sam siguran da takav neko u ovoj našoj, ili čija li je već, despotiji ne postoji. Součimo se sa praktičnom činjenicom da svi govorimo „neznam“, „nemogu“, „nesmem“. Ovo suočavanje čoveku hladnu jezu uz kičmu šalje ako se seti oca svih pravopisa ovog našeg, pa šta god to značilo, jezika, pravila svih pravila: „Piši kao što govoriš!“

Negde između Vukovog ukamenuklesanog zakona i nas, živih korisnika ugnezdio se Pravopis sprskog jezika, evo u šestom izdanju iz 2013. godine, koji mastiljavim olovčicama dopisuju sede glave Srpske akademije nauka i umetnosti, što svaki odlazak na pijacu vide kao njegovanovsko hodočašće, svojevrsnu potvrdu uverenja da je jezik komplikovana stvar koja se mora više i više zapetljavati i generalizovati. Ili je ipak obratno, pa se između jednog praktičnog uputstva o pisanju i nas, živih korisnika ugnezdilo nekakvo (sada već polu)religijsko pravilo davno umrlog invalida sa mesijanskim sindromom.

Dalje ćemo da bistrimo ovu dilemu, nego samo da čunemo jednu pesmu… Koju smo čuli i ranije… Ili nismo…

Dakle, jezička dilema nikako nije naivna, jer ona jeste još jedno ispoljavanje bipolarnog poremećaja savremene aktuelne Srbije. Da li je pravilo „piši kao što govoriš“ praktično ostvarljiva mogućnost (kojoj su pravopisni akademici kamen oko vrata) ili tek odsjaj društvene megalomanije (potrebe da prošlost bude herojskija, da viljuške budu zlatnije, da Kosovo ne samo da je uvek bilo, jeste i uvek će biti Srbija, već i da je uvek bilo, jeste i uvek će biti ravno)?

Da stvar bude još gora, nekakav most između ove dve opcije se obavezno uspostavlja, jer je rad naših akademika neprocenjiv (nama, oni ga sebi veoma umešno cene), taman koliko je slasna ideja o najjednostavnijem od svih pravopisa. Žrtva ovog kompromisa jeste veličina Pravopisa: pet stotina debelih strana u najnovijem izvođenju Pešikana, Jerkovića i svakako Pižurice. Ukoliko neko nekada i pokuša da primeti da je neki od ova dva kralja go-golcat, tu je legendarna Rada Stijović da objasni i upozori.

Ali uprokos svemu tome, život se živi. Drugačije ne može. A u tom životu neko odlučuje da ulici pridruži neko ime. U ovoj našoj, ili čija li je već, despotiji još uvek nije zaživela umilna praksa davanja brojeva ulicama, a i ne verujem da će skoro, jer je van svake sumnje da biografije koja rade na popunjavanju ove naše političke elite kalkulišu i postmortem. A kada se ime dodeli, valja ga i odštampati. Na primer:

Da li se ulice Anštajna i Hrza seku?

Jasno vam je: neko je ovo otkucao u Wordu ili Quarku (sic!); neko drugi odštampao na limu, neko treći je proverio, neko četvrti zakucao u zid, odmakao se i zadovoljno nakrivio kapu. Ko crveni zbog ovakvih grešaka… ma nije bitno. Ja pišem ovaj tekst pa mi se može da pretpostavljam kako je onaj sa nakrivljenom kapom zapravo primetio grešku. Nisam ovde da pravim televizijske serijale o problemu, vozikam se biciklom od pogrešne table do pogrešne table i pričam priče o ulicama. Mene zanima nešto drugo: da li su svi ti ljudi koji nisu primetili ništa čudno na ovom i još hiljadu natpisa ovog tipa, ili su primetili pa prećutali, da li su svi oni pogrešili?

Lično zaista nisam sklon da im nabacujem na leđa krst teške krivice. Jer je škola učinila sve da ih ubedi kako su u pravu, da su sve lepši, jedinstveniji, pametniji i sa pravom naduveniji dokle god pišu onako kako pričaju, dok su sa druge strane normalizatori jezika učinili sve da od njih udalje ideju da se jezik može naučiti.

Živite, ljudi. Despot će vladati, ne moram da vam crtam gde se valja učlaniti i sa kime drugar biti. Ako biste ponekad mogli da pročitate neku knjigu, ma odlično. Ako ne, ništa. Ko još gleda table, živeo GPS.

2 komentara na temu “Neznam ja tog Anštajna”

  1. У мом крају је улица Едуара Ериоа. Коју нико не зове тако, јер ни не пише тако. На страну што нико ни не зна ко је он био (а да знају, можда би се већ нашао неко да испослује да се улица прекрсти)(с обе руке). Пише “Улица Едвард Ерио” (као да смо, помери се, Руси који таква имена не мењају по падежима). Гугао на мапи мисли да је то улица Едуарда Ериоа, што је већ грешка само у једном слову. У целом крају сви кажу Едварда Ерија. Дакле речени господин се није звао Едуар него Едвард, и није се презивао Ерио него Ери. Ето, комшилук боље зна.

    У Ечкој кажу Еродрумска улица. Јер не читају табле, на којима лепо пише Аеродрумска.

Komentari su onemogućeni.