Odmor mi je započeo na čudan način – pesnicom u glavu. Srećom po mene, nije bila prava, već virtuelna. To mi nije mnogo pomoglo jer sam se našao zatečen – gledao sam u snimak za koji nisam verovao da uopšte postoji, na koji sam čekao dobrih ČETRDESET godina. Štipajući se za obraz da bih se uverio da ne sanjam prvo što sam u tom trenutku pomislio bilo je: Ima li još?
Izgleda da nema.
Iz dosadašnjih tekstova lako se može zaključiti da Eric Clapton nije moj muzički Bog. Zbog muzičke škole bio sam okrenut crno belim dirkama pa je sasvim normalno da je u adolescentskom periodu moj Bog bio Keith Emerson. Tek nešto kasnije sam spoznao i neke druge muzičare koji su za klavijaturama bili malo manje virtouzi, ali su iz njih znali da izvuku neverovatne emocije.… Nastavite sa čitanjem >>