Bicikl, jesenja senka i jedan ne baš druželjubiv pas

Veća fotografija je ovde.

Dakle, beše novembar 2003, to ćete mi već nekako verovati na reč, a samo malo logike će vas uveriti da sam to ja na biciklu, sa kojeg slikam svojim Canonom A100. Bio sam tad negde na periferiji Kikinde, jednog jutra kad mi se nije spavalo posle celonoćnog rada, nego sam krenuo da lovim jutarnje svetlo sa dugim senkama. Vozio sam se tamo-amo, a jedna od ideja koje sam hteo da realizujem beše tabla na ulazu u Kikindu iz pravca Banatskog Velikog Sela, što je put na koji i danas često izađem kad želim da fotografišem polja u ravnici. Ideja je bila da se odvozam malo dalje preko pruge, dokle mi bude po volji, pa da u povratku stanem i napravim neku kompoziciju sa tablom sa imenom grada, koliko se to moglo tim malim aparatom.

Međutim, u odlasku niz put, negde baš u blizini table, pojuri me neki pas. Ništa to nije neobično: pas koji juri za biciklom je opšte mesto u ikonografiji Kikinde. Međutim, po ulicama je verovatnoća skoro potpuna da su ti psi bezopasni; na periferiji se verovatnoće ponešto već kvare, a ja nisam bio rad da mi pas pocepa pantalone ili, daleko bilo, da me ujede, pa da imam peripetije u potrazi za saznanjem o zdravstvenom stanju psa.

Da ne bi ispalo dramatično tamo gde nije bilo drame, pošteno je da kažem i ovo: taj pas je dobrim procentom svog porekla bio jazavičar, ono što mi u ovim krajevima zovemo “taksika”; o tačnom imenu rase bi se mogla povesti diskusija – da li je to bio mokrinski lubeničar, bašaidski jendečar, vrbički trščar ili šarlovinski štucavac, zaista ne bih znao da vam kažem. Oblik te životinje oker boje se najlakše opisuje ovako: zamislite mortadelu dužine oko 30-35 cm (telo), na čijem prednjem delu se nalazi nešto oblika patlidžana (glava) sa dva gigantska lista kupusa koji landaraju odozgo (uši), štapićem na zadnjem kraju (rep) i četiri čevapčića na donjoj strani (noge). Dakle, to što me je taj pas pojurio jeste bilo neprijatno, ali uz sav trud da mi naudi ili me barem poplaši, ti ćevapčići nisu mogli da postignu iole relevantnu brzinu; pobegao bih mu i pešice, a kamoli na biciklu. Međutim, da sam stao da fotografišem, odnosi snaga i prilika bi se promenili meni na štetu…

Načisto sa tim da mi je propala ideja da slikam tu tablu, razmišljao sam šta da radim i ima li ičeg drugog zanimljivog za slikanje dok sam tu. Posle možda jednog kilometra vožnje ili će biti i manje, ne duže od pet minuta lagane vožnje, okrenuo sam nazad i tek onda uhvatio prvi zaista zanimljiv motiv tog jutra: svoju senku u travi bankine pored puta. Ovaj snimak je prvi i jedini pokušaj: nisam pazio, pa je ispalo mutno, što tad nisam mogao da ocenim sa malenog displeja tokom vožnje bicikla, ali ne mari. Beše mi beskrajno zabavno to što sam samog sebe asocirao na onu spodobu sa omota albuma Duke (1980) grupe Genesis (što je predmet jedne druge, buduće priče koja neće biti u ovoj rubrici).

Ne ispade loše, bez obzira na kukavnu tehniku i izvedbu. A kad dođoh do mesta na kojem je trebalo da izdržim čeoni napad onog psa (koji se ne bi desio, jer psi uvek napadaju trčeći iza bicikla, a ne u susret), njega više nije bilo: možda se umorio od onog trčanja, mada je imao kad da se odmori do mog povratka, a možda se negde prikrio. Zadovoljan ulovom kojem se nisam nadao, svakako sam odustao od slikanja te table. Eto, beše to jedan od prvih incidentalnih foto-ulova vrednih pamćenja u mom digitalnom foto-stažu.