Uz vetar

Trčanje sa sastanka na sastanak i nije neka sportska disciplina. Više je moranje koje spada u rok službe. U vremenskoj stisci često sam primoran da na brzaka uletim u taksi. Nemam ništa protiv taksista, ali imam protiv muzike koja im svira u kolima.

Obično su to narodnjaci. Ili nešto što je moderno, a ja ne razumem.

Danas me je vozio moj ispisnik. U kolima mu je svirala sasvim fina muzika, neki rock iz ’70. koji mi je bio na vrh jezika, ali nisam mogao da se setim izvođača.

– Da isključim muziku?
– Neka je. Nego, ne mogu da se setim izvođača…
Bob Seger, sigurno ste to slušali u mladosti…
– Nešto nisam…

Stvarno, i onda kada je Seger bio i kod nas popularan, iz nekog razloga sam ga preskočio. Jedino čega sam se sećao u vezi sa njim bio je neki domaći koncert na kome su pre nastupa glavne grupe puštali Segera preko ozvučenja. U tom trenutku, a možda i zbog popijenog piva, on je zvučao baš onako kako treba – stadionski.

Bob SegerDok je taksi čekao na semaforu krenula je “Аgainst the Wind” i po prvi put sam počeo da slušam tekst. Već poznata priča o životu, ljubavi, odrastanju, neizbežnim promenama… Poprilično dobro, sve zajedno sa muzikom.

Seger nije tekstopisac kalibra, recimo, Jacksona Brownea ili Warrena Zevona, ali mu se omakne po koja dobra opaska.

“I was living to run and running to live”, zavijao je Seger promuklim glasom iz zvučnika dok smo prelazili poslednje metre puta.

Izašao sam iz taksija i pomislio: Sasvim je u pravu.