Hajde sad, lepo priznaj ovim dobrim ljudima zašto si uvek preskakao tu pesmu kad si slušao “Heroes”

Sula vie dilejo… A ne, to je neka druga, 600 km istočno. Ova nema tekst.

Nisam se zabunio, ali nisam ni očekivao da će atmosfera onog Berlina čekati na mene četrdeset godina (ili barem 25, otkad čekam da recikliram propali plan za pohod leta 1991). Zid je srušen i to je to: Berlin je opet jedan, ceo, živ i živahan, nosi svoje ožiljke sa tihim dostojanstvom. I tu postoji još nešto. Ispod svega se krije nešto što bih verovatno uspeo da otkrijem, samo kad bih imao malo više vremena.

Ovako, čini mi se da mi stalno izmiče za jedan korak… A možda mi se samo čini da to nešto još uvek postoji.

Kao što mi je poenta te pesme izmicala iz puste adolescentske glave kad sam imao petnaest godina i glumio kako razumem Bowievu muziku koju sam, do tada, čuo na albumima “Heroes”, Lodger i Stage. Pa, može biti. Recimo da bi se to dalo uporediti sa nekim talentovanim predškolcem koji ume da broji do dvesta ili prvakom koji je ukapirao kako da oduzme dvocifren broj od trocifrenog. I to je to.

Sva je istina da sam ovu pesmu, kao i još neke na albumu “Heroes”, preskakao nakon što sam ih čuo jednom ili dvaput. A još od onda, pa do dana današnjeg, ako bih pričao da sam razumeo išta od te šizoidne saradnje Bowie-Eno, lagao bih kao pas.

Upravo mi se ukazala prilika za tzv. reverzni inženjering: Neuköln Bezirk je moj komšiluk ovih dana. Danas je to jedna tipična srednjoevropska velegradska urbana zona, nešto sporija od centra, mada mu je blizu. Da li je to tako zbog ovog neobičnog spoja starog i novog ili zbog činjenice da su Germani po prirodi manje nervozni od ostalih evropskih etničkih grupa, pa su i na ove silne doseljenike preneli taj spokoj? Ne znam i nije me osobito briga, ali dopada mi se. Mogao bih da živim ovde, da vam pravo kažem; prija mi taj metež bez žurenja, balansiran tihim i dobro pošumljenim poprečnim uličicama koje ukoso izlaze na par širokih bulevara.

Živopisan je ovo kraj: izgleda da u krugu od 800 metara možete da pojedete ukusan i jeftin obrok iz svih kuhinja sveta, da se kompletno obučete i obujete za 39 evra, da popijete odličnu kafu u svakom znanom i neznanom obliku spravljanja. A pritom još niste ni prišli nekom od hipsterskih kvartova u centru, do kojeg doduše možete metroom stići za deset minuta, mada se ne biste ni žurili da to učinite. U Berlinu su, naime, odavno ukapirali da je hipsteraj unosna ugostiteljska delatnost, pa cene na mestima sa takvom ikonografijom upetostručuju danju u odnosu na druga mesta, a udesetostručuju noću i vikendom.

A šta su Bowie i Eno tražili u Neukölnu u proleće 1977, to sad nećemo moći da saznamo tako lako. Setio sam se ove pesme dok sam se spremao za put, saslušao je dva-tri puta, usput otkrio ovaj spot (nisam znao za njega!) i potpuno zapetljao stvar. Jer, ovo ne može da bude soundtrack za današnji Berlin, a za Neuköln pogotovo. Stvari su konačne na ovom svetu, Bowie je to znao (o, još kako!) i on je napisao svoj soundtrack sećanja o Berlinu. Ja svoja prva sećanja o Berlinu upravo tek stvaram pod teretom globalizacije koja se (i) odavde diktira, a do soundtracka još nisam došao. Ne, ne bi to bilo ništa sa albuma Low i “Heroes”, pa čak ni (meni danas simbolično aktuelna) numera “Speed of Life“. Ne vredi da tražim po muzici onog vremena, jer ako želite da izbegnete tipične zamke današnjeg urbanog življenja, upadate ili u klinč ili u dekadenciju. Sležem ramenima: danas je globalizacija preuzela stvar i sad mogu da se poderem od muke u pokušaju da ovoj slici tromilionske metropole dodelim bilo koju zvučnu asocijaciju, a da Goran Bregović nije tamo već bio. Romantika berlinskih dana Davida Bowiea je ostala samo u muzici tri neverovatne ploče.

– * –

A možda nije trebalo da preskačem tu pesmu. Ne znam. Sad je kasno da saznam šta bi bilo da je bilo.

Berlin je grad u koji ću se rado vratiti, bude li prigode.