Ponekad valja da priznaš da si pokarabasio račun

Postoje dve vrste ljudi: oni koji su tiho trpeli sopstvene predrasude o muzici i, uopšte, umetnosti Davida Bowiea; i oni koji to ne žele da priznaju. Jer, ako ćemo pošteno: možda ne baš cele svoje karijere, ali svakako “barem poslednjih 45 godina”, Bowie je radio isključivo šta je hteo, nikome nije polagao račune i nikome nije objašnjavao značenja svog rada.

U tom kontekstu, bilo bi pošteno prema sećanju na velikog umetnika da prestanete da lažete kako vam se uvek dopadalo baš sve što je radio. Jer i vi i ja znamo da nije bilo tako.

Da pustim malo muzike, i to jednu stvar koju verovatno ne znate (objasniću vam zašto je verovatno tako), pa da nastavim sa svojom mršavom tezom za koju sam pak uveren da je potpuno tačna.

Češkate li se iza uha? Trebalo bi.

Pesma koju upravo slušate dolazi sa albuma Hours (1999), za koji stavljam ruku u vatru da, iako ste pustili iskrenu suzu kada je Mr Jones otišao na Neko Bolje Mesto, postoje samo dva vaša moguća odnosa prema njemu.

Prva mogućnost (verovatnoća 80% od uzorka onih koji su sami došli na Suštinu pasijansa da pročitaju ovaj ili bilo koji drugi tekst): niste vi taj album slušali nikad. Obaška, niste ni znali kad je izašao. Jer, septembra 1999. godine ste bili potpuno opsednuti drugim stvarima, nemojte da vam ja objašnjavam kojim. Do muzike vam nije bilo: štaviše, bili ste sasvim zadovoljni i počeli ste da verujete u Svevišnjeg samo zato što više ne morate da slušate Ekstra Nenu kako sa TV ekrana peva “Volimo te, domovino naša” kad god imate struje u kući, bili ste srećni što možete da kupite sve što vam treba (osim onog što vam zaista treba) i što ste živi i koliko-toliko zdravi izašli iz onog što vam u školi nisu rekli da, zapravo, može da se desi, a da ono zamračivanje prozora nema veze s pameću. Najmanje od svega vam je bilo potrebno da tumačite još jedan album u sad već dugom nizu albuma Davida Bowiea koje ne kapirate ni koliko crno ispod nokta.

HoursDruga mogućnost (verovatnoća 20% od rečenog uzorka): bili ste svesni albuma Hours i u nekom času ste ga preslušali jednom ili dvaput, a zatim ste ga ili odložili uz psovku ili odložili uz konstataciju “opet je napravio nešto što ću uspeti da ukapiram tek kroz deset godina”.

Dakako, postoje i treći: oni koji veruju da su sve razumeli; u njima se rodio snažan utisak, svejedno da li pozitivan ili negativan. Ali, ne mogu da pravim statističku kategoriju samo zbog dve osobe; podvešćemo to pod zonu greške i tako završiti opis uzorka.

Bez namere da se krijem iza demagoške sintagme “kao i svi ostali”, reći ću vam da spadam u drugu grupu, a moja reakcija je ona prva i ona druga, zajedno: opsovao sam i odložio sledeće slušanje albuma za godinu-dve (ispade skoro petnaest).

Sva je istina da nisam mogao da apsorbujem to što je Bowie radio u pet albuma dugom nizu 1. Outside (1995), Earthling (1997), Hours (1999), Heathen (2002) i Reality (2003). Bio je to težak period u mom životu i muzika me je zadovoljavala na mnogo prizemnijem nivou. Manje-više sve novo se odbijalo od mene tih godina, za rock muziku prelomnih. Bowie, koji je oduvek bio važan u mom poimanju muzike, imao je onu paušalnu prolaznost koja služi za jeftino izvlačenje: zbilja sam imao ideju da je čovek deset godina ispred svog vremena i kockice sam veoma polako sastavljao.

Međutim, nagli prekid stvaralačke karijere Davida Bowiea nakon operacije srca je proizveo pometnju u tempu na koji smo navikli mi, za koje je Bowie postojao “oduvek” u kontekstu vremenskih odrednica kad je ko počeo da snima, a kad ko da sluša te snimke. Pojavili su se neki stari snimci, živi album Live in Santa Monica ’72 je najzad objavljen 2008, 12 godina nakon što je Bowie otkupio master snimak najčuvenijeg bootlega u svojoj karijeri (imao sam ga odavno na kaseti, zahvaljujući prijatelju koji je legao muške pare za bootleg CD), pojavili su se još neki noviji, fenomenalni koncerti… Sav taj diskografski i videografski metež je uspešno prikrio činjenicu da se Bowie definitivno povukao iz javnosti 2006. godine, čak spuštajući doživotnu rampu na sve oblike kontakta sa javnošću, uključujući žive nastupe, TV nastupe, intervjue i direktna obraćanja, osim preko ličnih izaslanika (Kate Moss je primila Brit Award 2014 u njegovo ime). Jedino što je Bowie u poslednjoj deceniji života slao svetu beše njegova muzika, stara i nova.

Bowie

Priznajem da sam tek nakon tog iznenadnog pojavljivanja albuma The Next Day (2013), polako i mučno, počeo ponovo da slažem puzlu od one Bowieove muzike koju sam do tada sistematski propuštao. Ta muzika je zvučala složenije i avangardnije nego ikad, tek da bih otkrio ono što sam u duši već slutio, a paušalno već “znao” – da je reč o remek-delima.

Sva je istina da, kad god se latim Bowieove fonografije, a to je često, opet gađam albume zaključno sa Scary Monsters… (1980). Ja sam u svojoj glavi veoma davno izgradio jednu predrasudu koju ne mogu da slomim ni posle svih ovih dugih godina: utripovao sam da Bowieovu karijeru treba deliti na onu pre i posle 1980. godine. Danas znam da je istina drugačija: ako je segmentiranje uopšte važno, beše nekih kardinalnih promena i ranije, a postoji još jedna rampa posle 1993. godine, a tek da ne govorim o nagloj devijaciji karijere 2004. godine, te o sledećim godinama prelistavanja arhiva, a potom furioznom i veličanstvenom finalu epopeje zvane David Bowie, koje je trajalo od 2013. do 2016. godine.

Samo je stvar vaše volje šta ćete raditi sa tim saznanjima i tim materijalima.

Analiza tih prepoznatih perioda u celinama može da bude od pomoći samo ako imate dovoljno vremena. Ako nemate vremena, kao što je verovatno slučaj kod vas mnogih, nemam recept za vas, jer muzika na pet albuma u periodu 1995-2003 nije za lako slušanje. Možda mogu da pomognu živi snimci, poput ovog, koji su koliko-toliko mekši u izvedbi od onih radikalnih produkcija koje često ne prijaju klasičnim rokerskim ušima. Ako je za utehu, jednom kad provalite obrasce ideja, vratiće vam se višestruko.

Uostalom, kao i u celokupnom opusu najvećeg umetnika rock’n’rolla.