Stereotipi: Plaža

Da li je ovaj stereotip najmučniji od svih?

2016-07-08_beach_640

Veća fotografija je ovde.

Neću da grešim dušu: dobre fotografije plaža umeju da budu baš dobre, a uhvatiti zanimljivu fotografiju s plaže je veoma ozbiljan izazov i za zanatski iskusne fotografe svih fela.

Problem je u nečemu drugom: uslovi fotografisanja na plaži uopšte nisu prijateljski za aftamacka podešavanja raznih malih fotoaparata i, naročito, pametnih telefona – glavnog izvora vizuelnog digitalnog smeća na planeti. Postoji, dakle, princip po kojem svaki aparat izračunava faktor osvetljenosti fotografije po istom obrascu, uglavnom ne vodeći računa o tome da li presvetlo treba da bude baš tako, presvetlo, ili je reč o nekoj lokalnoj distorziji. Onda fotografije s plaže ispadnu sivkasto tamne, odričući pritom svu živost boja i sjaja koji na plaži uobičajeno postoje.

Drugi problem je još veći: nalik onom jučerašnjem traktatu o izostanku prenosa konteksta i raspoloženja, foto-mlatioci su uporni u nastojanju da pokažu kako njihove krajnje stereotipne fotografije (snimljene po visokom suncu, kad fotografisanju vreme nije) sadrže nekakvu vrednost. Istin iza volju, ta vrednost i postoji, ali ona je ne prenosiva, jer nju prepoznaje i ponovo doživljava samo onaj ko ju je uslikao; problema ne bi bil okad taj ne bi davio i druge da pogledaju tu fotografiju.

Ima tu još štošta da se kaže, pogotovo kada se u fotografiju udenu članovi porodice, ali to već nije stereotip, nego prosta baljezgarija koja van porodičnog konteksta uglavnom ima suprotan efekat.

Možda upravo ti negativni predznaci daju prostor da se lakše divimo zaista dobrim fotografijama sa obale mora (što nisu nužno plaže, dabome), ali to nije baš tako često.

Uzgredni savet, ako se spremate da slikate more u bilo kom kontekstu: sačuvajte svoje fotoaparate i ne slikajte kada je temperatura vazduha visoka, jer tada je vlažnost pride i slana; vama to može da prija, ali kontaktima u vašem fotoaparatu se ne dopada. Idealno vreme za letnje slikanje mora su jutarnji zlatni sat (svitanje i sat vremena potom) i večernji plavi sat (zalazak sunca i pola sata potom).

Uzgredna beleška: na današnjoj slici, koju je uslikao Raph Cataquian pomoću svog iPhone uređaja, vide se i stopala, slikana preko stomaka. To je još jedan stereotip rođen upravo na plažama u vreme kada je digitalno škljocanje postalo de facto besplatno. No, to je za neke ljude pride i fetiš, a s obzirom na to da ja takve (ili bilo kakve) fetiše baš ne razumem najbolje, nije baš najjasnije zašto sam uopšte to i pomenuo.

Očigledno je došlo vreme da potražim i ja neku svoju plažu. Još malo…