Bezbožnici

Mada, mora se priznati da je ove momke verovatno dotakla neka viša sila ili makar proviđenje… Jer, kako drugačije objasniti vrhunski brit pop iz, da izvinete na izrazu, Amerike?

Kao što znate iz trista mojih pominjanja do sada, ja sam obožavalac, poštovalac i donator internet radio stanice Radio Paradise. Bill Goldsmith je heroj iz stare garde radijskih voditelja koji nije bio na prodaju, jer nije mogao da podnese u šta se to radio pretvorio u talasu globalizacije poduprte liberalnim kapitalizmom. 2000. godine je pokrenuo muzički radio na internetu, gde je očigledno uspeo u nameri, jer RP se intenzivno deklariše kao antikomercijalni, a jedini izvor prihoda su donacije dobrovoljaca i prihodi od predmeta sa logotipom radija.

Recept RP je prost: Bill pusti nekoliko numera, vešto povezanih nekim ključnim atributima (ključna reč iz naslova, tema, tempo, izvođači, čak i tonalitet), ne prekida ih i ne oštećuje džinglovima. Posle (najčešće) pet stvari, uključi se Bilov glas (ponekad uživo, ponekad samo vokalni džingl od nekoliko sekundi, tipa “You are listening to Radio Paradise. Thanks for tuninig in!“) i to je sve! A materijal je eklektičan: od middle of the road rocka do Americane, od , od Hanka Williamsa do Led Zeppelina… Najvažnije od svega: ova stanica ne orgija u jednoj eri, nego stalno dodaje muziku; ne prođe nedelja da se na plejlistu ne doda bar desetak novih numera, često i više. A informacije o tome što slušam uvek mogu da nađem na sajtu, koji je prost k’o pasulj i sadržajan taman koliko treba.

Zahvaljujući tome, Radio Paradise je postao moj glavni neposredni izvor saznanja o novoj muzici. Broj onih koje sam otkrio na tom radiju je postao sad već poprilično velik. Recimo, ovo.

Poslastica.

Ako niste ranije slušali The Dandy Warhols, možda ste zbunjeni kao što sam ja bio kad sam ih prvi put čuo na RP strimu. Kapiram da vas je možda zbunio motiv na akustičnoj gitari koji ste “zamalo prepoznali”, jer neodoljivo liči na prve tonove Harrisonove pesme “My Sweet Lord“, a usledio je iza neke neobične figure koju kao da svira neko ko stoji između Micka Ronsona i Roberta Frippa… Ili ta truba koja vas navodi da ovaj zvuk smestite negde u rane sedamdesete. Na stranu što ćete paušalno locirati taj stil u neki postmoderni i beskrajno pevljivi brit pop, jer imate ideju da se ovako nešto može roditi samo na Ostrvu.

Ali, do kraja pesme i sami ukapirate da je tek grunge doneo svetu takav zvuk gitare. I onda prestanete da se češete iza uva, nego zavirite u biografiju grupe i pročitate kako su nastali u Portlandu, u Oregonu, 1994. godine. I tu se grupa najzad navede na pravo mesto i u pravo razdoblje.

Dandy Warhols su snimili prvi album Dandys Rule OK 1995. godine, za malu kuću Tim/Kerr koja je pukla pre isteka 20. veka. Elem, njeni šefovi su imali ideju da će garažni rock u vidu nepročišćene lo-fi muzike preživeti bez potrebe za promenom u novom veku. Loša procena je dovela do lošeg ishoda. No, za Dandy Warhols je bila određena bolja sudbina: čelnici kuće Capitol Records su prepoznali lokalni uspeh prvog albuma (nakon što su ga odbili!) i pozvali ih da se ukrcaju u Mašinu. Pristali su, ali cena je plaćena: posle objavljivanja drugog albuma …The Dandy Warhols Come Down (1997), došlo je do svađe oko para i nužnih personalnih promena. Tada se grupa našla na raskrsnici i svašta je moglo da se desi.

Thirteen TalesDesio se uspeh. Treći album Thirteen Tales from Urban Bohemia (2000), koji je inače matični album današnje pesme, takođe je bio zlatni u Ujedinjenom Kraljevstvu (u SAD takva muzika nikad nije bila mainstream), ali i u Australiji.

Bio je to kraj detinjstva za anarhiste sa zapadne obale koji se nisu privoleli na klasični grunge, nego su pronašli globalno zanimljiviji zvuk za lako pevljive i vrlo radiofonične pesmičuljke. Objavljivali su po jedan album svake dve do tri godine (u aprilu 2016. su objavili deveti studijski album). Mada posle četvrtog albuma nisu postizali neke ozbiljne tiraže i plasmane na globalnom planu, njihova karijera je ostala ozbiljna, stabilna, muzički relevantna i obeležena intenzivnim i permanentnim kontaktima sa publikom.

Hey, I said you were Godless then
It seems like you’re a soulless friend.
As thoughtless as you were back then,
I swear that you are Godless.

Počev od naziva grupe (parafraza na ime Andyja Warhola, najpoznatijeg pop-art umetnika zlatne ere njujorške scene) pa do mnogih stihova koji mogu da se tumače na sto načina, blaga doza ironije stalno prožima stil grupe, čemu je najviše kriv pevač, gitarist i glavni autor Courtney Taylor-Taylor.

Thirteen Tales LiveJedan od performansa u tom stilu je i odluka da tek 2013. godine snime svoj prvi živi album, tobože “da proslavimo 13 godina od objavljivanja albuma Thirteen Tales from Urban Bohemia“. Tako je nastao, a u proleće 2014. godine objavljen odlični živi album Thirteen Tales from Urban Bohemia Live at the Wonder, sa kojeg zapravo slušamo numeru koja ga otvara. Poklapajući naslovi albuma nisu slučajni: bend je zaista odsvirao uživo ceo taj album, po istom redosledu numera kao i na studijskom izdanju. I da citiram recenziju na portalu Allmusic, jer u malo reči kaže mnogo:

Ovaj nastup ne samo da oslikava nonšalantnu i stilizovanu vibrantnost koju bend odašilje sa svojih albuma, nego pokazuje i to da je album Thirteen Tales from Urban Bohemia bio i nešto više od proste studijske magije.

Ova ekipa je neumorna. Na zvaničnom sajtu vidim objavu da se spremaju na malo ozbiljniju jesenju turneju po Kanadi i SAD. Sudeći po nazivu, reč je o malo odocneloj promotivnoj turneji povodom albuma Distortland, koji je objavljen aprila 2016. Nisam bio u prilici da čujem taj materijal, ali ovo mi je podsetnik da ga svakako potražim i preslušam. Već slutim šta mogu da očekujem. Jer kako drugačije da kažem: Dandy Warhols su uspeli da nametnu svetu pomalo grotesknu ideju kako je čak i Amerika spremna da proizvede vrhunski, da izvinete na izrazu, brit pop.