Ulicom (1): Zabrana saobraćaja u oba smera, osim

Morao sam da istražim nešto.

Veća fotografija je ovde.

Šta biva kad zbog straha zabijete glavu u posao, a onda vas posao odvuče od života, a onda vam takva svakodnevica proizvede novi talas straha? Izgubite li se negde u tom vrzinom kolu, ne znajući kako je sve počelo?

Bez namere da vas uvlačim u nekakvu metafiziku života u svetu vulgarnih oblika kapitalizma, to što sam hteo da isprobam na sebi beše: mogu li da raskinem taj zli začarani krug u kojem najčešće nema ničega sem još rada i još rada. Zapustio sam mnogo toga čime volim da se bavim i to mi nije po volji. Zapitao sam se, recimo: kako da se vratim onoj fotografiji kojoj sam se približio u onim svojim ciklusima “jedna na dan” i u svojim prostim foto-šetnjama? Obaška: zašto sam namere ustupio izgovorima? Zar je bavljenje nečim neobaveznim postalo toliko nedostižno, neuhvatljivo, komplikovano?

U toj konstrukciji nešto nije bilo u redu.

Zatekao sam se u potrebi da završim neke poslove u gradu. Znao sam da ću imati deset, možda petnaest minuta na raspolaganju za kretanje pešice. Odlučio sam da tog trenutka osmislim i izvedem mali foto-projekat, bez tupljenja, bez izgovora, bez izvinjavanja, bez ulepšavanja, nego samo poštujući neke proste konstante koje ću unapred odrediti za dva minuta.

Da vidimo… Kasni oktobar, oblačno, poslednje svetlo: biće mračno; diži ISO, uspori ekspoziciju iz ruke koliko god možeš. Vremena za lov na temu nema: biće to incidentalne beleške pogleda pri kretanju ulicom; nekad sam umeo da vidim i ono što većina drugih nije; dakle, tema je ad hoc. Sumorno se osećam, sivilo je oko mene, stvar je jasna: slike će biti monohromatske, a metež na njima će biti kompenzovan vinjetom. Imao sam neku tupu ideju, u času polaska u šetnju, da fotke moraju da simuliraju rezultat veoma amaterske fotolaboratorije, o čemu nisam razmišljao previše, ali je misao ostala negde u prikrajku.

Kući sam se vratio sa devet ekspozicija. Jedna je bila probna, da vidim da li sam dobro opredelio parametre svetla; može da se iskoristi, ali je trivijalna. Jedna ekspozicija je bila nehotična, čak sa poklopcem na objektivu; ne držim fotoaparat u ruci onoliko često koliko treba da se stope u celinu. A samo poslednju scenu sam ponovio, varirajući kadar.

A kad sam otvorio Lichtraum, sve se odjednom steklo u jednu tačku i šest fotki sam obradio za manje od dva minuta, sve prenoseći ono izvedeno na prvoj na sve ostale i varirajući tek neznatne sitnice. Ideja o atmosferi amaterske fotolaboratorije je postignuta.

Pa i vidi se, reći će neko pakosno.

Pa i vidi se, evo ti šipak, reći ću ja zadovoljno, jer sam uhvatio tračak magije koja mi je toliko nedostajala.

Šest uličnih scena: izgleda da nisam baš sve izgubio ne baveći se onim najvažnijim aspektom fotografije – fotografisanjem. Moglo bi ovo i malo češće. Ove nedelje ćete videti svih šest.

3 komentara na temu “Ulicom (1): Zabrana saobraćaja u oba smera, osim”

  1. Ima dobrih znakova po gradu, mislim da smo šampioni po – gluposti. Čuveni kružni tok sa STOP, jedini u svetu, nedavno su ga prepravili da nema STOP. Sad stavljaju “Zona Škole 0-24h” (ovo će ići u SAT Plus na TV-u, da čujemo “mišljenje nadležnih”, a sve po pitanju jednog gledaoca, jal). Deca idu u školu u ponoć i vraćaju se iz nje oko 3:20 valjda. Onda onaj potpuni haos od raskrsnice na kraju Nemanjine koji su letos prepravili, vele, po prijavi jednog građanina (khm). Tamo si i imao prednost (Pružanje puta s prvenstvom prolaza na vertikalnoj) i nisi (Obavezno zaustavljanje na horizontalnoj), tamo jedan obrnuti trougao važi za dve trake istovremeno, tamo važi i znak prednosti za tebe s leve strane, ali i pravilo desne strane u isto vreme.

    Pa sve do onih banalnih “Naseljeno mesto” gde nema ničeg naseljenog na kilometrima okolo, pogrešne boje znakova ograničenja brzine (očigledno ne znaju šta znači na belo, šta na žutoj podlogi), nedozvoljene veličine i pozicije znakova (čita li ko osim mene Pravilnik o saobraćajnoj signalizaciji??), pa na kraju, do gomile onih sakrivenih iza krošnji.

    Što kažu, “dobro je kako je moglo biti”.

  2. Pokojni Zoran Životić je za slične efekte ili atmosfere amaterske fotolaboratorije na mojim slikama (crno-belo, pojačano zrno i još štošta) voleo da kaže – “E, ovo je pravi Žisel snimak.” :))
    Ova mu je bila omiljena Žiselica…
    http://photovel.wixsite.com/veljkovic/analog?lightbox=dataItem-iq2nweyh1

    Volim da pratim tvoje eksperimente, jer, pored interesantnih kadrova, saznajem i o tome koliko je površan moj pristup većini foto “safarija”, tako da sam se posle mnogih “tešio” (kao) nekom pametnijom trijažom. Naravno, gluposti je teško tako ispraviti!

    Ali, čisto, lično i amatersko zadovoljstvo je veliko.

    1. Poenta je baš u tome, Nešo: jako je mali korak do zadovoljstva. Rezultat ne dolazi usput, za to je potreban permanentan i mukotrpan rad koji ja ne upražnjavam, pa tražim surogate. No, i surogat izazove i zadovoljstvo i rezultat. Znaš zašto? Zato što poštujem pravilo postavljenog zadatka.

      I ranije kad sam kretao u spontane šetnje (prave šetnje, one sa svrhom aerobnog hodanja), poneo bih fotoaparat i zadao sebi neki zadatak. Recimo: slikaj kola u pokretu; slikaj kapije; slikaj žice u vazduhu. Ali i: slikaj jak kontrast; slikaj direktno u sunce; slikaj bez zaustavljanja. Ili: slikaj f/16; slikaj 36 komada (“ispucaj film”); slikaj 1/13 sekunde iz ruke. Ili, kao tog dana: slikaj oktobar na kraju svetla, hodajući, imaš 15 minuta. Provera pravila, lov na pravilo, izbegavanje pravila, kršenje pravila, jebeš pravila. Nešto se nalazi iza svega.

      I sad sledi ono glavno: koliko god mali taj zadatak bio, uvek je pravio pozitivan uticaj na rezultat. Volšebno koliko samo bavljenje fotografijom može da bude, svi odgovori su se sami nalazili posle ispunjenja zadatka. Zašto je to tako, nemam blagog pojma (i nije mi bitno, iskreno), znam samo da nikad nije omanulo. Videćeš celu seriju, pa ćeš reći sam.

Komentari su onemogućeni.