27 godina posle (5): Pogled sa visine

Veća fotografija je ovde.

I kao što rekoh juče: Lančani most je povezao Peštu u ravnici i Budim na brdu. Nešto kjao Novi Sad i Petrovaradin, samo štogod malčice veće. Winking smile A jedna od pomalo stereotipnih, ali nikad dosadnih stvari koje svaki posetilac voli da iskusi jeste pogled sa visine na peštansku stranu. I najzad sam odahnuo: bez obzira na sve one sitne ali mnogobrojne tragove globalizacije koje je naročito teško (ama, nemoguće) izbeći u velikim gradovima, taj utisak koji veoma dobro pamtim ostaje i dalje, nepromenjeno zapanjujući. Napravio sam dosta fotki sa visine, uključujući nekoliko vrlo uspelih panorama. Mučio sam se kako da uklopim loše vreme koje me je pratilo i sve povoljne kombinacije su se stekle baš u ovom kadru. Nisam morao da fingiram ni svetlo ni maglu – sve je bilo baš tako.

Postoje tri glavne zone odakle se lovi panorama Pešte. Gledano od Budima ka Dunavu, prvi levo je Ribarski bastion (ili Ribarska tvrđava, kako ko zove to mesto), koji se pruža ispred hotela Hilton i katedrale Svetog Matije na trgu Svetog trojstva. Drugo, najprostranije mesto, pruža se od žičare do stepenica, duž terase ispred Budimskog dvorca. Upravo ovu fotku sam uhvatio sa jedne tačke na toj terasi; ovu skulpturu ranije nisam video, što je razumljivo s obzirom na to da na tom mestu nisam bio od 1989. godine, a ova skulptura Bogorodice sa detetom Hristom je podignuta, ako se ne varam, 2013. godine.

Moj omiljeni pogled je onaj sa Citadele – osim što je najviša tačka, pride daje zadovoljstvo hvatanja i budimske i peštanske strane u jednom kratkom panoramnom kadru. Davno spremljeni plan, koji zbog vremenskih (ne)prilika i kratkog vremena boravka ovog puta nisam mogao da ostvarim, odlažem do neke letnje večeri, kad ću sa Citadele uloviti zlatni i plavi sat nad Dunavom, a možda i noć.