O, prelepa ženo

Napomena broj 1: ne brkati sa istoimenom pesmom Roya Orbinsona, koja će svakako doći na red ovde kad-tad. Napomena broj 2: ovaj boogie je toliko vreo da je Kralj morao šeširom da hladi žice na gitari svog mlađahnog kolege.

Pošteno je reći na samom početku: ako želimo da budemo precizni i temeljni, tada se današnja pesma ne uklapa u potpunosti u serijal tekstova o pesmama koje nisu proslavile svog autora, nego nekog drugog. Jer, današnja pesma je postala slavna u izvedbama dvojice blues gitarista koji su, inače, već imali svoj udeo slave u karijerama u času kad su ih snimili.

Poslušajte. I to glasno, jer kad god neko tiho sluša ovakvu muziku, jedan beli medved umre od tuge.

Uzgredna beleška: sudbina je kučka. Dugo sam mislio da je ovaj dasa autor pesme. Da nisam krenuo da proveravam fakte o pesmi radi pisanja o njoj, to bih i danas mislio!

Potraga za autorom ove pesme je bila najteža do sada. Zapravo, ako malo bolje razmislim – ispalo je da nije. Razumevanje da ne mogu da pronađem skoro ništa je usledilo posle deset minuta bezuspešne potrage i stizanja na stranice istoimenih književnika, autoprevoznika, advokata, knjigovodstvenih revizora, dilera antikvitetima i ostalih psihoanalitičara, čak i do intervjua sa jednim ubicom, do đavola. Na jednom jedinom mestu, na diskogs.com, našao sam biografsku crticu da je Andrew Charles Williams, Jr. bio pisac muzike i radijski disk-džokej na stanici WDIA u Memfisu od ranih pedesetih do 1980. godine. Najpoznatiji po pesmi “Oh Pretty Woman“.

Na Allmusic.com ni toliko. Wikipedia – ništa. Cevka – šipak. Druga mesta – ma, jok.

I to ništa bi bilo to.

– * –

Priča o početku karijere Alberta Kinga je ona tipična južnjačka: brao je pamuk (i time stekao legitimno pravo da peva, Komšiji mrzak, stih “I woke up this morning…“), upravljao buldožerom i radio kao zidarski pomoćnik po nekim vukojebinama u Misisipiju dok nije uspeo da uštedi 1,25 dolara i kupi pravu gitaru, a potom i skupi dovoljno para i hrabrosti da se otisne u Gary u Indijani, a potom i u Čikago u Ilinoju, gde je uspeo da snimi jedan singl 1953. godine. Malo po malo, stekao je ime u lokalnim krugovima i u šezdesete godine prošlog veka, kada se scena već ozbiljno oblikovala, ušao kao solidno ime na blues sceni.

Bio je prilično karakterističan na sceni, kažu: visok skoro dva metra, plećat, a sa tada novom i na sceni efektnom gitarom Gibson Flying V delovao je neobično. Pride, bio je levoruk, a svirao je gitaru podešenu za dešnjake, što je za njega značilo da svoju Lucy svira sa obrnutim rasporedom žica. To je dovelo do prilično karakterističnog stila sviranja po kojem je bio prepoznatljiv koliko i po svom nadimku Velvet Bulldozzer (“somotski buldožer”), koji je naglašavao njegov, takođe karakteristični, blagi glas kojim je pevao svoje pesme.

Born Under a Bad SignPravi vetar u leđa se desio kad je 1966. otišao u Memfis i potpisao za Stax Records, u tom času ključnu kuću za gitaroški blues. Tu je sa kućnim bendom Booker T. & the MG’s snimio svoje ključne numere. Vrh karijere se desio 1967. godine, kada je snimio album Born Under a Bad Sign, Naslovna pesma mu je ujedno i najveći autorski i izvođački uspeh u karijeri. A uticaj tog albuma na kretanja u modernom bluesu i, posebno, na stilove sviranja mnogih blues-like gitarista bio je veoma velik. Neki tvrde da je to bio album koji je vratio crni blues u magistralne tokove, što su teške reči, ali ko sam ja da ih osporavam.

Među neskrivene poštovaoce i sledbenike Alberta Kinga ubrajaju se Jimi Hendrix, Eric Clapton i Stevie Ray Vaughan (poslušajte ovo!), što su imena posle kojih dalje nabrajanje nema više nikakvu težinu, iako bi moglo da potraje. Poštovanje koje je King stekao tokom karijere krunisano je tek krajem 2012. godine, 20 godina posle njegove smrti, kada je uveden u Rock and Roll Hall of Fame.

– * –

Čuli smo kako Kralj svira ovu pesmu, i to uživo. Sledi priča o jednom podsećanju na tu pesmu, dvadeset godina kasnije, u času kada je pretilo da će biti zaboravljena.

Kada je čuveni prog rock gitarista Gary Moore odlučio da mu je dosta komplikacija u životu i namerio da malo merači, potpuno se orijentisao na novu formu: blues. Snimio je tada prvi u nizu energičnih, dobrih blues albuma pod vlastitim imenom. A blues je ostao žanr kojem je Moore ostao veran do svoje veoma prerane smrti 2011. godine.

Still Got the BluesFantastični album Still Got the Blues (1990) je najuspešniji solo rad u karijeri sjajnog gitariste; nije dospeo visoko na top liste (83. mesto na Billboard listi), ali je dugo ostao na radiju. Ova pesma je bila prvi singl sa albuma, tempirana kao početni promotivni materijal u vreme izlaska. I kao da je to malo, Moore je pozvao Alberta Kinga da mu se pridruži u studiju i kasnije na snimanju spota, što ovom očigledno nije teško palo.

Na istom albumu se nalazi i omaž Albertu Kingu: biografska pesma “King of the Blues” je aranžirana u istom maniru kao “Oh Pretty Woman“, a masni ritam kojim je Moore voleo da se poigrava sa publikom naročito je bio efektan na koncertima:

No, da ne idemo u predaleke digresije: samo sam želeo da zatvorim krug onako kako je to i sam Gary Moore učinio.

– * –

Međutim, ako je autor pesme zaboravljen, pesma nije: prvi spin joj je dao Albert King, drugi  Gary Moore. Danas je ta pesma konstanta u repertoarima kurte i murte u prangijaškom blues-rocku. A širom spektra raznih obrada (i problema sa pretragom, jer postoji druga poznata numera istog naziva), skrenuću pažnju samo na nekoliko.

Gary Clark Jr. je izveo odličnu verziju na ceremoniji uvođenja Alberta Kinga u Rock and Roll Hall of Fame.

Ako se ne varam, taj sa strane sa gitarom Flying V je Joe Bonamassa. Ja ne dajem pet para za tog čoveka i smatram ga folirantom prve kategorije, ali moram da priznam da je ovo izvođenje ove pesme besprekorno, osim onog tupljenja u poslednjem minutu. Skidam kapu odličnoj ženskoj pevačkoj grupi, bariton saksofonu i Hammondu u pozadini besomučnog sviranja metodom “a-sad-malo-žaba-davi-rodu” gitariste koji nije sposoban da odluči da li više voli da glumi Buddyja Guya, Joea Satrianija ili, vidi gore, Garyja Moorea. Neka neko objasni čoveku da treba da svira kao Joe Bonamassa ako želi da zasluži poštovanje ili barem uvažavanje.

Za kraj ostavljam slasnu velemajstoriju od koje sline cure i žmarci vam ne daju da se opustite: meraklijska svirka na koncertu povodom 70. rođendana Johna Mayalla.

Na sceni uz Bluesbreakerse je jedan od mnogih važnih dečaka koji su maturirali baš u tom bendu: Mick Taylor. Taj čovek se teško budi, ali kad se sve uklopi, otkriva se pravi talenat potcenjenog majstora; prepoznajte poslednji krug njegovog sola i pasaže posle toga. A bucko u glupavoj košulji, po imenu Buddy Whittington, meni nepoznat van ovog koncerta koji znam odavno (održan je 2003. godine), takođe zaslužuje barem da klimnemo glavom u njegovom pravcu.

Velika pesma. Velika muzika. Dobra muzika.