Zašto je teško

Welcome back, my friends, to the show that… finally ends.

U godini koja lagano ističe, saldo odlazaka velikih ljudi rock’n’rolla na Neko Bolje Mesto je postao neizdrživo velik. No, ovde deluje statistika: većina oldvejverskih ikona je svoj kultni status stekla šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka i to su ljudi koji su odavno ukoračili u sedamdesete ili su negde blizu. Mnogi heroji rock’n’rolla su dobro izdržali i do sada, s obzirom na način života koji su vodili. Međutim, iako čovek ne može da reaguje kao da mu je svejedno kad ode neko čiju umetnost je voleo, ipak je reč o ljudima sa kojima ne postoji direktna empatijska veza, već neka fiksacija.

Čak i ako je tako, zašto nam onda toliko teško pada što su 2016. godine otišli David Bowie, George Martin, Gaga Nikolić, Keith Emerson, Prince, Muhammad Ali, Leonard Cohen, Leon Russell, Mose Allison, Greg Lake i mnogi čija imena sam očigledno propustio da zabeležim?

U svetu u kom živimo, najpre zbog prezagušenosti informacijama (mada ne samo zato), dolazi do efekta kompresije vremena. Dan vam je kraći nego pre, zar ne? Hteli biste više, a ne možete: osim meteža savremenog života, pride ste i stariji. Svet oko vas ne pruža kvalitet: podatak nije informacija, informacija nije znanje, znanje nije mudrost. Postali smo zbunjeni i nesposobni da apsolviramo suštinu sadržaja, ako uopšte ima još neke suštine u prezasićenom prostoru scenske umetnosti. Neki umetnici su pretekli iz onog doba pre nego što je započelo zasićenje, a neki od njih sve teže uspevaju da plasiraju svoju umetnost. I sada su ti umetnici počeli da odlaze sve bržim tempom.

A sa njima umire jedna era.

Hajde da napravimo maleni eksperiment kroz primer današnjeg muzičkog priloga. Ovo što slušate je istorijski vredan zapis mladog benda na samom početku afirmacije. Emerson, Lake & Palmer su upravo objavili svoj prvi album i ovaj nastup u Švajcarskoj beše jedan od prvih koncerata koje su održali. Što reče komentar na Cevki ispod ovog video-zapisa: članovi benda su morali da uposle sav svoj talenat da bi uopšte sklopili celovečernji nastup. No, mi danas znamo, a i oni koji su pohodili taj koncert 1970. godine znali su o kakvom talentu je reč. Međutim, ako ste pažljivo pogledali ovaj video, primetili ste reakciju publike. Preneseno u nekoliko reči, ta reakcija glasi: “Šta se ovde, leptejebo, događa?”

Iz ove perspektive, odgovor je trivijalan: događala se istorija. Ali, braćo draga, prvi deo eksperimenta se sastoji iz pokušaja da se stavite u poziciju nekog poznavaoca prilika koji je zalutao na taj koncert i da zatim pokušate da pratite verovatni tok njegovih misli. Poentu ćemo otkriti u drugom delu.

EL&P1

Dakle, šta je to što trojica momaka rade na sceni? Sympho/prog-rock je već probuđen, zver je puštena s lanca odavno, ali… Zašto su, za boga miloga, ova trojica uopšte zajedno? Šta im je falilo tamo gde su bili? Kakva im je namera?

Keith Emerson je bio najpoznatiji od njih: dobro poznat kao klasično obrazovani pijanist, slavu je stekao u grupi Nice, koja je pomerila aršine za poređenje klasične muzičke literature i rock muzike. Ta grupa je skrenula pažnju sveta da kapacitet izraza u rock’n’rollu nije samo na planu pobune. U muzičkom pogledu, postojalo je tu mnogo više prostora za visoke instrumentalne domete koji ne dolazi nužno iz pravca jazz muzike, kao što je na mahove već počelo da se dešava. Običnom poštovaocu grupe verovatno nije bilo jasno zašto bi iko pametan napuštao udobnost mesta zauzetog na sceni i na tržištu, koje je Nice imao. Promišljeni posmatrač je možda razumeo da je Emerson tražio neki jači izazov.

Greg Lake je bio ocenjen kao vunderkind na pravom mestu: nije bilo pametnijeg mesta za rano sazrevanje od čudne, nepojmljivo neusaglašene grupe King Crimson, na čija prva dva albuma je taj momak svirao bas i pevao božanstvenim glasom. Svet se u jednom času delio na King Crimson i ostatak sveta. Ali ko je u tom nesrećnom ostatku sveta mogao da zna koliko je teško sarađivati sa Frippom? I ko je, da karikiram Billa Bruforda, mogao da pruži odgovarajuće podrazumevano znanje pred tim čovekom? Ali, svetu je moglo da izgleda vrlo glupo to što je Greg Lake istupio iz savršenog muzičkog okruženja i stupio u avanturu koja nije bila unapred pretplaćena na uspeh.

A pre stupanja u EL&P, Carl Palmer je mogao da bude ocenjen kao pravi čovek uvek na pravom mestu. Biti deo predstave The Crazy World of Arthur Brown u vreme procvata psihodeličnog rocka na Ostrvu verovatno je bila stvar prestiža. Kada su Vincent Crane i Palmer napustili grupu da bi osnovali Atomic Rooster, bilo je verovanja da je na pomolu nova supergrupa. Ajde-de, nije bilo baš tako, ali trag koji je taj bend ostavio u nasleđe bio je jasan i značajan za muziku sedamdesetih. Za razliku od prethodne dvojice, nemam potpuno jasnu sliku okolnosti u kojima je Palmer radio u tom času. Postoji priča na Vikipediji u čiju verodostojnost nisam baš uveren: Robert Stigwood, nekadašnji menadžer grupe Cream, pritisnuo je Palmera da uđe u dil sa dvojicom koji su se zgotivili na zajedničkim koncertima grupa Nice i King Crimson u sali Fillmore West, nakon što je Mitch Mitchell odbio saradnju. Navodno, bilo je hoću-neću, ali meni se danas čini da u Atomic Rooster nije baš sve išlo kako je zamišljeno i da je to poguralo Palmera da se pridruži ljudima koje je jedva znao.

Najveća dilema u tom času verovatno je bila ova: šta uopšte vezuje tu trojicu? Dolaze iz tri međusobno udaljena miljea; zajednički sadržalac njihove muzike je trivijalan. Prostor za njihovo funkcionisanje je veoma ograničen.

Osim ako ne pruže nešto sasvim novo.

A upravo se to i desilo.

EL&P 1970.

Sad je pravi čas da se vratimo na ono zamišljeno pitanje publike na ovom snimku: “šta se ovde događa”. Nevažan je konkretan odgovor: najzad, ono što su EL&P uradili može da se objasni na stotinu načina. Najbrže je da prihvatimo tumačenje po kojem su pojedinačne želje trojice muzičara za nekim višim autorskim i izvođačkim dometom došle u isti fokus u istom trenutku; vredelo je pokušati, pa šta bude. Na sreću njihovu i našu, uspelo je.

Ovde počinje ključni deo našeg današnjeg eksperimenta. Pozivam vas da još jednom, vrlo pažljivo, ispratite ovaj video: u nekoliko navrata, reakcija publike se probija do nas; kao da im je nešto bilo veoma zabavno negde na 3:30, kad su pomislili da je pesmi kraj. Ajde-de: pre EL&P, muzičari su od jedne ideje pravili tri pesme; ovi momci su među prvima počeli da trpaju deset ideja u jednu numeru. Lake je u interakciji sa publikom i dobacuje im nešto što znači “ajd’ sad možete i vi da učestvujete”. Palmerov veseli geg na kraju numere je priča za sebe.

A sad vas molim za mentalni rez. Pitam vas: kome bi danas uspelo, pod svim okolnostima koje su dovele do ovakvog nastupa, da održi pažnju publike na isti način i ovako započne život jednog od najvećih dinosaura koje je popularna muzika dvadesetog veka iznedrila?

Uostalom, mogu da postavim i direktno prostačko pitanje: koji bend na sceni bi danas mogao da zainteresuje mladog čoveka da posluša Musorgskog ili Prokofjeva? Uopšte, koji bend bi uspeo da zainteresuje dvadesetogodišnjake, u broju dovoljnom da napune olimpijski stadion, da slušaju trojicu ludaka kako u saradnji sa simfonijskim orkestrom sviraju nešto što je za red veličine teže od hard rocka?

Odgovor: niko.

Nije da takvih sviračkih kapaciteta više nema; sigurno ih ima negde. Jednostavno, nema više prostora da se novi kvalitet, u nekom obliku prikladnom za današnje vreme, probije bez uticaja masovnih medija. A mediji imaju tendenciju da banalizuju objekte izveštavanja, da ih uteruju u kalup u kojem se više ne prepoznaje originalna tekstura. Oni koji ne žele takve uslove, ostaju osuđeni na kratke domete. Svojeglavi likovi danas opstaju samo u malim klubovima, gde nema velike priče, nema monumentalnosti ni tektonskih promena pejzaža, poput onog koji je izazvala muzika jednog od najvećih bendova koje je svet imao.

elp2

Monumentalnost je skupa, pa je dinosaurus posle propao tamo gde ovi današnji više neće, pošto su nekadašnji roudiji zamenjeni knjigovođama, a današnji promoteri su stručnjaci za odnose sa javnošću (engr. eksperti za PR). ali, to je neka druga priča: nisu samo ekonomske prilike drugačije. Drugačiji smo i mi, posle puno godina preživljenih pod stresom. Nervozni, nestrpljivi da bolje angažujemo protoplazmu između ušiju, potpuno nezainteresovani da prihvatimo bilo šta slojevito. Dozvolili smo sebi luksuz da nam trivijalni izvori kao što je MTV postanu merilo za muziku. Cena koju smo platili takvom promenom raspoloženja jeste da se više ne pojavljuju nova zaista velika imena (osim na prste da izbrojite one koji su de facto incident, kao što su Foo Fighters).

Pretekla je konačna teza o svakom budućem odricanju od truda da se umetnik i slušalac nađu na pola puta; muzika je efemerni proizvod, ono što je trajno vredno nije više ekonomski relevantno i kao takvo ide u drugi ešalon ponude. Toj stvarnosti se protive samo oni koji, poput mene, svoje korene poznavanja i poštovanja muzike imaju u najranijoj mladosti, koja je trajala onih decenija kada su kvalitetne stvari imale vremena da izađu na površinu u punom kapacitetu. A mi smo generacija čija deca već imaju svoju decu ili će ih uskoro imati. Idoli odlaze, a mi ćemo za njima. Rock’n’roll neće umreti, zahvaljujući fantastima kao što su Jack White, Howe Gelb, Lucinda Williams, John Convertino Ryan Adams i ekipa, jer angažovanje koje pomenuti traže od nas još uvek jeste ono iz srca, još uvek je potrebna empatija da bi nastala komunikacija između interpretatora i slušaoca.

Ipak, to je nešto drugo. Nema više pitanja “šta je bre ovo”. Nema više iskušenja da se dozvoli nečemu da sazri pre nego što se razume. Umire umetnost nadogradnje, nema više onih koji su spremni da rizikuju sve kako bi možda postigli nešto novo i veliko. To su atributi koji su pripadali vizionarima kao što su David Bowie, Leon Russell, Keith Emerson i Greg Lake. Odlaskom svakog od njih, svaki put ponovo bivamo podsećani na sopstvenu konačnost. Tu misao nije lako podneti jednom kad je razlučite u okolnostima emotivnog naboja koji osetite kad drag muzičar zakorači u večnost.

Eto, zato je teško.

Pošto je nedelja popodne i iskreno se nadam da niste upali u čeljust prekarnog rada, pa ste slobodni da bar danas radite šta želite, preporučiću vam da provedete sat i po vremena uz koncert grupe Emerson, Lake & Palmer održan povodom 40 godina od prvog okupljanja.

Neobično je videti kako se sve promenilo, ali je svirački žar ostao isti. Nikad više ovako.