39

Još od objavljivanja “Vremeplova” (1895) H. G. Wellsa, ljudi su postali opsednuti putovanjem kroz vreme tako da je ova tema postala opšte mesto u naučno fantastičnim romanima. Normalno, naši životi su puni svakodnevnih grešaka, pa bi ovaj način putovanja bio zgodan da se, sa naknadnom pameću, one isprave i poštedimo se njihovih posledica.

Koliko ovakva ideja raspaljuje maštu, ne moram da pričam.

U vreme kada je Wells pisao roman vreme se smatralo apsolutnim i univerzalnim, istim za svakoga bez obzira u kakvim se fizičkim uslovima subjekt nalazio. Sve dok se čika Einstein nije pozabavio ovom idejom, pa je u svojoj Specijalnoj teoriji relativnosti tvrdio da mereni interval između dva događaja zavisi od kretanja posmatrača. Praktično, dva posmatrača koja se kreću različitim brzinama izmerili bi različita trajanja istog događaja jer ih različito opažaju u prostoru i vremenu.

To nas dovodi do efekta vremenske dilatacije. U SF romanima i filmovima često se prikazuje tako da za svemirske putnike koji se kreću nezamislivim brzinama “vreme protiče sporije”. Ako sam negde pogrešio u objašnjenju (davno se izašlo iz Gimnazije), tu je naš fizičar Babović da me ispravi… Nerd smile

A Night at the OperaOni koji su iole upućeniji u biografiju Briana Maya, gitariste grupe Queen, već znaju da je studirao matematiku i astrofiziku. U vreme kada je sniman album Night at the Opera (1975) bio je na posdiplomskim studijama i samo ga je uspeh ovog grandioznog albuma sprečio da nastavi tim putem. A nešto od tih svojih interesovanja pretočio je u pesmu “’39“, jednu od retkih iz njihovog repertoara koju on sam peva.

Ona govori upravo o vremenskoj dilataciji: grupa svemirskih istraživača odlazi na put od nekoliko godina, a kada se vrate sa njega, shvataju da je na zemlji prošlo 100 godina i da su svi oni koje su voleli i poznavali sada mrtvi ili u dubokoj starosti.

Posle ove pesme, ostaje mi samo da se zapitam da li je maštanje o putovanju kroz vreme uopšte dobra ideja?