In memoriam: Chris Cornell (1964-2017)

And I’m lost behind the words I’ll never find
And I’m left behind as seasons roll on by

Imam jedan folder čija prečica je na dekstopu, tu držim razne sitnice koje spremam za blog. Gledam u datum prečice ka stranici na Cevki na kojoj se nalazi numera Chrisa Cornella, koju mi je preporučila moja Jasna; ona je obožavalac njegove muzike… Grešna mi duša, ta prečica stoji na gomili od aprila prošle godine, otkad je čekala da se desi neki zicer.

I onda se zicer desio danas, kad je stigla vest da je Chris Cornell sinoć otišao na Neko Bolje Mesto mnogo pre vremena. Smrt ga je zatekla u najgore nevreme, jer je Soundgarden bio na velikoj američkoj turneji. Sada je gomila fanova ostala sa ulaznicama za osam preostalih rasprodatih koncerata koji nikada neće biti održani.

Nije trebalo da ispadne ovako. Izgleda da nije dogorelo onom kome je rečeno, već kome je suđeno.

Sva je istina da Chris Cornell nikad nije bio na listi muzike koje bih se sam latio. Prosto, nisam fan stila muzike iz kojeg je potekao; u vreme kada bi takva muzika mogla da utiče na mene, slušalo se nešto drugo… No, ako ćemo mak na konac, moj stav o grungeu je izgovoren “na angro”, bez neke dužne pažnje prema stvarnim vrednostima koje je taj muzički pravac doneo svetu tokom devedesetih. Ali ako ćemo baš da gledamo kako jeste, a kako nije, Soundgarden su mi uvek zvučali nekako bliže srcu nego, recimo, Pearl Jam, upravo zato što mi je glas Chrisa Cornella bio bliži uhu od glasa Eddieja Veddera (posle su se stvari promenile: pričam o devedesetima).

Znam, to su nepravedne kvalifikacije, nisu zasnovane na vrednostima rock’n’rolla koje se ja trudim da iskreno zastupam, ali tako je to. Ali opet, markantni zvuk grupe Soundgarden mi je bio draži od, recimo, ubitačne energije grupe Nirvana, jer sam voleo skrivene suptilnosti koje je autorska muzika Soundgardena sadržala zahvaljujući činjenici da su čak trojica u grupi bili dobri songmakeri.

Pesmu “Black Hole Sun” sam oduvek voleo.

No, džabe priča i pravdanje. Jutros je iz menadžmenta Chrisa Cornella stigla vest da se čovek sinoć oprostio s dušom i svetom u svom domu u Detroitu, samo par sati posle koncerta. U času pisanja ovih redova, uzrok smrti još nije poznat.

Sad spontano sledi vreme da poznavaoci preispitaju opus jednog od najvećih majstora grunge muzike, a da ostali saznaju šta je sve Chris Cornell radio u karijeri. Ne poznajam tu karijeru dovoljno da bih o njoj kritički sudio, ali svakako mogu da preporučim onaj jedan album grupe Temple of the Dog, koja beše kratkotrajni spin-off  u času kreativne krize u grupi Soundgarden i, koliko znam, pomogla je da se matična grupa očuva.

Šta mogu pisane reči kad muzika čini dela? Otišao je čovek koji je još uvek imao šta da kaže, a to što je govorio bilo je dobro. Osećam se tupavo, naročito zato što je taj čovek skoro moj vršnjak i ja sad, u duhu pravog nihiliste, pokušavam da sprečim bilo kakvo poređenje. Ne vidim ništa više niti dalje od toga.

In memoriam: Chris Cornell (1964-2017)

Slava ti, Majstore.