Ostao sam zbunjen

Za razliku od pop muzike, u kojoj kvalitet interpretacije pevača predstavlja srž nastupa, rock muzika je dominantno ispoljava poruku, nameru, čistu emociju koja ne mora da bude čista u strogo interpretatorskom smislu da bi bila iskrena. Zato imamo Ramonese i njihov legendarni “1-2-3-4“, zato imamo Dylana čija polovina opusa može da posluži za skidanje masne boje sa zidova zvukom, zato imamo i mnoge druge kontroverzne izvođače u rocku čiji nastup je na granici ukusa. No, svi oni su postigli svoj primarni cilj pred onima koji su bili spremni da čuju ono što im se kaže: element bunta iz kojeg je žanrovska grupa zvana “rock and roll” ponikla obezbedio je da ta muzička karakteristika pretekne do dana današnjeg.

Međutim, postoje i oni koji su u svom izvođačkom opusu u rock’n’roll muzici, kako drugačije to da kažem, obrnuli pun krug. To su oni koji su pronašli način da svoju poruku prenesu upravo vrhunskom interpretacijom koja slušaoca ostavlja bez teksta. Takvih ne beše mnogo: tek nekolicina, pogotovo među pevačima. Njih poštujemo, njihov rad pratimo, a kad ih više nema, pamtimo ih.

Nikada neću imati bolju ilustraciju od ove za neku tezu izrečenu o popularnoj muzici.

Da sam pametan kao što nisam, ovde bi bio kraj priloga.

Verujem da su mnogi među vama gledali neverovatni film Moulin Rouge! (2001). Ovu pesmu je Bowie zbilja snimio sa simfonijskim orkestrom i ona je poslužila kao prolog u filmu čija montaža muzike je jedna od najboljih ikada zabeleženih za potrebe magije celuloida. Sama priča je u suštini melodrama, likovno oblikovana kao strip, dramaturški kao tragikomični postmoderni muzički vodvilj, a stilski kao velelepni Art Nouveau kolaž muzike i baleta kakav smo malo puta u životu čuli i videli.

Moulin Rouge!Jednostavnost ove numere i neobjašnjivo upečatljiva interpretacija Davida Bowieja predstavljaju ključ rešenja za prolog, čija svrha je da stvori potrebnu tenziju kako bi priča mogla da se odvija potrebnom brzinom. Međutim, mene danas ipak ne zanima taj film, mada sam se očigledno zamalo raspričao o njemu, niti me zanima sama numera, kojom smo se bavili kroz besprekornu interpretaciju Aarona Nevillea pre samo šest nedelja, već fenomen koji ne mogu u potpunosti da objasnim, jer sam nemoćan da shvatim dokle je zaista dopirala umetnost pevača čiju muziku neprekidno slušam več četrdeset godina.

Jednom prilikom sam, tokom razgovora o jednom drugom rockeru, rekao kako me on svojom muzikom zbunjuje, na šta je Zoća Peacock odgovorio da je to verovatno najbolji kompliment koji uopšte mogu da uputim nekom muzičaru. Nedvosmisleno, ako me je iko ikada potpuno zbunjivao svojim besprekornim interpretacijama, bio je to David Bowie kad je pevao tuđe pesme. Podsetiću vas da smo na ovim stranicama već slušali “My Death (La Mort) Jacquesa Brela i neverovatnu “Wild is the Wind legendarnog Dimitrija Tiomkina. Ima toga još, ali da ne merimo muziku na kilo: upućujem vas na senzibilitet koji je Bowie ugradio u te pesme i na taj način ih učinio svojim.

Godine prolaze, a ja ostajem zbunjen.

Moulin Rouge

P.S. Skrećem vam pažnju da potražite album sa muzikom iz filma Moulen Rouge! iz barem još jednog razloga. Elem, pesma koju danas slušate otvara album; a zatvara ga pesma “Nature Boy” koju peva David Bowie, ovog puta u pratnji grupe Massive Attack. Ko je zbunjen, neka bude dotučen.