Pad u večnost

“Topovskom đuletu iz Teksasa” je bio potreban hit dostojan njegovog nadimka i reputacije, jer od stare slave se ne živi. Trebao mu je vetar u leđa nakon što su dvojica gitarističkih superheroja tog doba snimili njegovu pesmu, pa se svet i van klasične blues scene zainteresovao za njega. Bila je 1971. godina, kada su stvari na sceni počele da se dešavaju mnogo brže nego pre, a on u tom času baš i nije imao šta da ponudi.

Čovek koji je preuzeo odgovornost za njegovu karijeru, koja je u tom času visila o koncu, imao je dobru ideju. Usput je čak i rođen novi prelazni podžanr moderne muzike.

A pesma o kojoj danas pričamo je himna tog žanra.

Freddie “The Texas Canonball” King je bio oličenje uspeha zasnovanog na trudu. Kada se njegova porodica krajem četrdesetih godina preselila iz Dalasa u Čikago u potrazi za boljim životom, danju je radio u čeličani, a noću pohađao blues klubove u kojima je slušao heroje žanra kao što su Muddy Waters, Howlin’ Wolf, Elmore James i drugi. Malo po malo, uspeo je da se ugura u kućni bend u jednom od klubova, očekujući svojih pet minuta. Nešto više od toga se godinama nije dalo: Chess Records ga je više puta odbio na audiciji jer “dečko, ti glasom i sviranjem suviše podsećaš na B.B. Kinga, a čak se nisi potrudio ni da sebi daš neko drugo, originalno ime”.

Međutim, svirački kapacitet Freddieja Kinga je vremenom privukao pažnju publike i on je dosegao reputaciju jednog od omiljenih gitarista u klubovima Čikaga. Posle cele decenije provedene u vrednom sviranju za druge, debi singl je snimio u leto 1960. Beše to pesma koja je obeležila sledeću deceniju u njegovoj karijeri: “Have You Ever Loved a Woman” verovatno dobro poznajete u jednoj drugoj izvedbi. No, na istom studijskom sešnu, King je snimio i radiofonični instrumental “Hide Away“, koji ga je ispalio u stratosferu američkog bluesa. To je bilo to: Freddie King je najzad prepoznat kao izrazit autor i interpretator modernog bluesa.

Broj gitarista kojima je Fredide King postao svirački uzor je rapidno rastao tokom šezdesetih. Njegove pesme su postale deo repertoara mnogih drugih; što reče neko u tekstu na omotu jedne od hiljadu kompilacija: “postao je gitaristički heroj u vreme kada se za taj izraz nije ni znalo”.

Dvojica vatrenih poštovalaca te muzike sklopili su pakt za večnost najpre svirajući zajedno pesmu Freddieja Kinga: tokom sesija za album “Layla” u Majamiju, Eric Clapton, Duane Allman i društvo su snimili danas najpoznatiju verziju pesme “Have You Ever Loved a Woman“, koju je King prvi snimio. Posle te izvedbe, poslednja osoba koja nije znala ko je Freddie King najzad je to saznala: status superzvezde je postao izvestan. Sve što je čovek trebalo da uradi u tom času beše da snimi i objavi novi album koji će se sam reklamirati na povoljnom skretanju pažnje na njegov opus.

Postojao je jedan mali, malecki, ovolišni problem: Freddie King se u tom času nalazio na prekretnici zbog zasićenja onim što je radio. Nije mogao da ponudi baš ništa novo što bi bilo ono pravo: klasični blues više nije prolazio, on nije umeo da svira ništa drugo i pomoć mu je bila potrebna. Da bi stvar bila gora, trenutno je čak bio bez ugovora.

Neko to od gore vidi sve: nešto pre toga, Leon Russell je osnovao svoju producentsko-izdavačku kuću, nameravajući da u njoj promoviše neke trajnije vrednosti od onog trenda efemernih hitova koji su zastupali praktično svi izdavači u Americi. Po sopstvenim rečima, njegova zamisao je bila da njegovi puleni budu pravi muzički superheroji kakav je, recimo, Freddie King.

Getting Ready

Premali je ovo prostor da bih mogao da vam pružim sliku o veličini Leona Russella, ukoliko to već ne znate, jer ste možda imali taj peh da do sada ne upoznate njegov producentski, autorski i izvođački opus. A ukoliko znate ko je on, verujem da ćemo se brzo složiti da on pripada onoj klasi svetaca moderne muzike koji su toliko učinili za druge da ne postoji način da im se uzvrati. Njegova kompanija Shelter Records beše kuća u kojoj su ponikli izvesni J. J. Cale, izvesni Tom Petty i još neki slijepci poput njih.

Freddie King je pod tim okriljem vaskrsnuo u sjaju koji nije mogao da se zamisli ni u snovima. Don Nix, još jedan pulen te kuće i dugogodišnji muzički saradnik Leona Russella, imao je pesmu koja je Kingu legla k’o budali šamar – to je upravo današnja “Goin’ Down“. Tu pesmu je Nix najpre napisao za tada mladu grupu Moloch, koji su je snimili 1969, ali nisu postigli više od lokalnog uspeha, jer je tržište bilo prezasićeno psihodeličnim varijacijama, kakva je ta izvedba bila. Russel i Nix su rešili da ponovo pokušaju, ovog puta pakujući pesmu u prelazni oblik koji će možda uspeti da privuče pažnju dveju načelno raznorodnih publika – onih koji vole blues i onih koji se priklanjaju tada sve popularnijem hard rocku. Naime, te dve kategorije publike su bile međusobno nedodirljive do tog časa, barem u Americi, čija parcijalna tržišta su bila rigidna u očekivanjima.

Pesma je trenutno poslala megahit. Ovu krljačinu je naprasno svaka šuša poželela da svira, jer takav izliv energije do tada nije bilo lako postići. Kada je reinkarnirana grupa Jeffa Becka snimila ovu pesmu 1972, krug je zatvoren i na Ostrvu: dobili smo nešto što danas mnogi smatraju konačnom verzijom te pesme.

Danas je “Goin’ Down” prava himna blues-rocka, pesma koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Jeff Beck je njen nezvanični ambasador: često ju je svirao u raznim prilikama, poput one zapanjujuće interpetacije koju su prilikom legendarnog susreta oktobra 1989. izveli on i Stevie Ray Vaughan, preko razočaravajuće neozbiljnog nastupa na koncertu Stonesa novembra 2012, pa do više nego uspešnog popravnog ispita sa Beth Hart pola godine kasnije.

Matični album današnje pesme, Getting Ready (1971), izvesno je magnum opus Freddieja Kinga. Sedamdesete, koje su bile berićetne za muzičku scenu, učvrstile su njegovu slavu za sva vremena. Snimio je ukupno tri veoma uspešna albuma za Shelter Records, a zatim još dva za RSO Records, gde je verovatno zaradio veći novac nego u celoj ranijoj karijeri. Nažalost, nasleđe teškog života, naporan rad sa prosekom od preko 300 dana godišnje na turneji, višak kilograma i sklonost ka koktelu Bloody Mary umesto večere doprineli su da se ta fantastična karijera prekine na najgori način. Freddie King se predstavio Onom Gore 28. decembra 1976. godine. Imao je samo 42. godine. Uz Alberta Kinga i B.B. Kinga, danas se smatra jednim od “trojice kraljeva” električne blues gitare. Časopis Rolling Stone ga je smestio na 15. mesto liste najznačajnijih gitarista svih vremena, a muzika koju je ostavio svetu ostaje za sva vremena.

Pesma “Goin’ Down” će nadživeti i svog autora i sve svoje najznačajnije interpetatore. Preporučujem vam da se sami pozabavite istražujući razne verzije. Osim ovih koje sam pomenuo, skrenuću vam pažnju samo na još duel Hammond krmače Jona Lorda i Stratocastera Tommyja Bolina na legalizovanom bootlegu grupe Deep Purple iz 1976. godine. A ko se još latio te pesme, mogli biste ostati vrlo iznenađeni kada to budete sami otkrili.