Ptičica

Napomena: ovaj tekst sam napisao i postavio na blog u subotu popodne, nekoliko sati pre nego što je do mene stigla vest da je Gregg Allman otišao na Neko Bolje Mesto. Sinhronicitet u koji verujemo na Suštini pasijansa ovog puta se grdno našalio sa svima nama. Sa mnom pogotovo. Odlučio sam da ne diram tekst. Pesma je dobar omaž Velikom Majstoru.

Slava ti, Gregori. Voleću tvoju muziku dok me bude.

– * –

Nisam baš sasvim siguran koliko puta do sada sam ponovio da pesmu “Little Wing” velikog Jimija Hendrixa smatram najlepšom baladom u istoriji rock muzike; znam samo da je to bilo mnogo puta i da ću, izvesno, to ponavljati dok sam živ. Da, naravno da je to stvar ličnog ukusa, ali spreman sam da idem i dotle da ustvrdim kako je ovo nešto više.

Nekakva analogija veli da ako je to najlepša balada, onda su obrade te pesme najlepše obrade neke balade. U to već ne mogu da se zakunem, ali nije ni bitno: ovo radi odlično.

I šta reći? Ovaj snimak mi je toliko drag da opraštam čak i slabašan kvalitet zvuka.

Preostalo je da vam dam samo malo koordinata, da vam olakšam dalje istraživanje, jer nekakva suština ovakvog priloga nedeljom popodne i jeste u tome da sledeća dva-tri sata provedete slušajući dobru muziku kroz asocijacije koje će početi odavde.

Dakle, kakva je ovo pesma – šta ima tu da se priča. Čeprkanje po mnogobrojnim verzijama je uvek, uvek, uvek dobra ideja, pa samo navalite. Rasprava o tome čija obrada je najzanimljivija bi bila besmislena u mnogim slučajevima, ali ne i kad pričamo o “Little Wing“, jer budemo li skretali pažnju jedni drugima na još neku verziju koja pravi makar i malecki žmarac uz kičmu – svima je na korist. Stoga vas pozivam da u komentaru navedete koju to “tuđu” verziju ove pesme najviše volite.

Ko su The Allman Brothers Band, takođe je besmisleno da raspredam nadugačko i naširoko, iako bih mogao. Sa tom grupom je najbolje to što ste načisto čak i ako ne znate sve one silne biografske podatke koje mi, ludaci skloni istraživanju faktografije rock’n’rolla, volimo da pronalazimo. Najveće južnjačko prangijanje je dolazilo sa scene kada su Allmani svirali i nije poznato da su ikada omanuli. Pružili su svetu mnogo svog materijala, nisu bili gadljivi prema poveremenoj interpretaciji tuđih remek-dela, a svaka prigoda da se rasprede gitaristički splet solaža sa radošću su iskoristili, što ono kažu, za sve pare.

EC & The ABB

A nisu bili gadljivi ni na goste na sceni, baš kao što su i sami voleli da gostuju drugima kad god se pruži prilika za to. Eric Clapton je stari prijatelj. To prijateljstvo je počelo kada su Clapton i družina napravili pauzu tokom snimanja albuma Layla And Other Assorted Love Songs (1970) u Majamiju, pa skoknuli na obližnji koncert tada još relativno nove grupe The Allman Brothers Band, o kojoj se sve više pričalo u sve širim krugovima. A kada je čuo kako je Duane odsvirao koncert, pride već znajući kako je odsvirao gitaru Wilsonu Pickettu na “Hey Jude“, Clapton je rekao “ja moram da imam ovog čoveka u studiju”. Duane je na ponudu odgovorio metodom “teško žabu u vodu naterati” i tada je svet postao bogatiji za neke antologijske snimke. Sticajem okolnosti, Derek and the Dominos su već imali u planu da snime “Little Wing” za taj album, dok su Allmani već imali tu pesmu u svom repertoaru. Rezultat te svirke je empirijski dokaz da postoji muzika koja je neuporedivo veća od zbira kapaciteta izvođača.

Nije mi poznato da su Eric Clapton i Duane Allman ikada stigli da ukrste gitare na sceni; posle studijskog sešna pod nadzorom legendarnog Toma Dowda, koji je u to vreme bio studijski producent obe grupe, svako je krenuo svojim poslom na svoju stranu. Duane je poginuo nepunu godinu dana nakon objavljivanja albuma, no Clapton je do tog trenutka već odavno bio u kućnom karantinu u Engleskoj, gde je sledeće dve godine pokušavao da dostigne ono što se ne može dostići kombinacijom teških droga i alkohola.

Nepunih četrdeset godina kasnije, Clapton se odazvao pozivu na gostovanje Allmanima na jednom koncertu i tada je zabeležen ovaj snimak. Taj susret na sceni je, zapravo, samo jedan od mnogih. Poslednji zapaženi susreti bejahu kad se The Allman Brothers Band dvaput odazvao Claptonovom pozivu da nastupa na koncertima humanitarnog Crossroads Guitar Festivala (2010. godine je svirao surogat bend, jer je Gregg bio u bolnici).

Za mene lično, osim emotivne važnosti i velikog podudaranja sa ličnim ukusom, ova izvedba ima i odličan dokumentarni trenutak. Naime, ovo je jedna od retkih prilika kada Derek Trucks, jedan od najtalentovanijih blues-rock gitarista koji su kročili na scenu u poslednjih trideset godina, svira bez bottleneck slide tehnike i pokazuje da je velemajstor i u “čistom” sviranju kojem inače nije sklon. Karakteristični triler koji izvodi levom rukom ostaje prepoznatljiv i ovde, što me naročito zabavlja: volim gitariste čiji način sviranja mogu da prepoznam među stotinama drugih. A ako ćemo pošteno, i ovo što je Warren Haynes pružio zvuči zanimljivije nego Claptonova svirka, ali uzećemo u obzir i to da je Haynes mlađi, angažovaniji i bolje usviran gitarist nego Clapton u poznim godinama.

Trojica na sceni

No, sve su to tehničke pojedinosti koje ne znače mnogo za današnju priču, nego mi je trebalo da navedem imena kako bih okačio linkove. Svakako savetujem da proverite, ako već niste, fonografiju grupe The Derek Trucks Band; sve je vredno vaše pažnje. Onu grupu Tedeschi Trucks Band koju je osmislila njegova ženetina tako što je od dve polugrupe napravila ništa od grupe da bi smanjila troškove večite turneje, slobodno zaobiđite. A ako vam nikad nije dovoljno dobrog prangijanja, Haynesov stalni projekat Gov’t Mule svakako treba da vam se nađe na plejlisti.