Za malo nježnosti

Od mog prvog susreta sa Husom proteklo je mnogo godina. Odmah smo se “našli”. ‘Bem li ga šta je bilo u pitanju, generacijsko razumevanje ili nešto drugo, tek, na celi opus Parnog valjka počeo sam da gledam drugim očima. Jer Hus je bio sve ono što nisam očekivao od jugoslovenskih rokera – harizmatičan, obrazovan, lepo vaspitan i zanimljiv sagovornik.

Čovek koji je u svakom pogledu poseban i koga je teško ne voleti.

Svi znamo šta se događalo na na prostorima Balkana tokom devedesetih. Dok su neki od mojih prijatelja u ONO vreme pevali stihove kojih se danas, verovatno, stide, Hus je ispalio pesmu “Ljubavna” na albumu Buđenje (1993) koja me je, skoro deceniju, držala optimističnim: ima još uvek razuma među nama, a zavađeni neka pevaju nešto drugo.

Naoružan samo smiješkom
hodam ja kroz grad
zvona zvone, nedjelja je
gdje ja pripadam

Moje ime nije važno
jer je namjera
to sto čini razliku
od čovjeka do čovjeka

Nemam nikog da me vodi
to mi ne treba
jer jos uvijek moja glava
meni pripada…

U međuvremenu, godine su prolazile, a Parni valjak je postao ono što je i trebalo da bude – muzička ikona, domaći zadatak za sve rokere iz ex-Jugoslavije koji može da izađe na crtu bilo kojoj svetskoj grupi, priča za sebe…

Parni valjak

U poslednjih desetak godina slabo su objavljivali nove pesme. I, mada su svirali i akustične i “električne” koncerte i tamo i amo, pokazali su da im se ne žuri… To je, valjda, kako se danas kaže, VRH karijere… Da možeš da snimaš kad’ hoćeš, šta hoćeš i kako hoćeš…

Ova pesma odavno čeka da na ovom mestu bude pomenuta. Hus je rekao da mu je trebalo 10 godina da je napiše. Poput mudraca, naterao nas je da se dobro zamislimo dok je slušamo.

Vreme bezbrižnosti odavno je iza svih nas.