Stiskavac (ILI: Kako sam se ogrešio o remek-delo)

Ne volim MTV. Uopšte, ne volim gledanje muzike. Sad, prilično je blesavo to reći usred rubrike koja logistički počiva na video-spotovima na Cevki, ali nemojte me pogrešno razumeti. Nemam ništa protiv mehanizma video-promocije muzike, neka svako bira svoje uživanje, a tu i tamo volim da pogledam video zapis ponekog dobrog koncerta, kad ih već ne pohađam u meri u kojoj bih to želeo.

Nešto drugo je posredi. Nego, hajde da prvo zabiberimo.

E, tako.

A sad se vi pitate šta se to ovde zbiva, zašto pominjem MTV i Roberta Planta, kakve veze ova besprekorna pesma ima sa mojom tezom i kuda vas ja to svojom pričom uopšte vodim. Koliko god čudno bilo u ovom času, ne bi ove priče bilo da nisam prepoznao sve sastojke za ovu klin-čorbu.

Ne mogu reći baš da gajim animozitet prema televiziji; zateknem se ponekad ispred svog televizora, kad se odmaram od svega i ne mogu više da napinjem oči čitanjem. Pre bih rekao da sam indiferentan: kad je prethodni televizor nedavno crkao, prošlo je više od tri meseca dok nismo nešto preduzeli (kupili novi) i nije nam nedostajalo to što nemamo TV program. A novi uređaj je od ove nove generacije na kojoj digitalna TV slika lepo izgleda, sklopili smo i neki novi ugovor sa kablovskim operaterom u okviru kojeg imamo preko 150 programa, sa sve interaktivnim listama programa, opisima, premotavanjem i štatijaznam. Svejedno: pokazalo se ono iz crtanog filma “dvaput ništa je ništa, dakle crva nije ni bilo”, samo broj dva zamenite sa 150 i to je to.

Ako su sedamdesete godine prošlog veka započele i obeležene “krajem detinjstva”, kako se to danas ponekad eufemistički kaže, to jest uterivanjem muzičke produkcije u šablone velike industrije zabave, šta bi se tek moglo reći za osamdesete? MTV je doneo neka nova pravila igre u promociju muzike: nemilosrdnoj borbi za svoje mesto pod suncem dodati su novi obrasci po uzoru na Holivud, u kojem je odnos ulaganja i zarade jedini relevantan kriterijum uspešnosti filma. Zahvaljujući MTV-u i njegovim derivatima, stvoren je spin u kojem više nije bilo ključno imati dobru pesmu, kao što se to moralo u vreme radija, već dobru video produkciju koja je dovoljno moćna da privuče gledaoca – tačnije, pasivnog konzumenta TV programa – čiji impuls prihvatanja muzike će biti ekvivalentan impulsu oduševljenja pratećim spotom, koji će potom biti prikazivan na omiljenoj TV stanici četrdeset do šezdeset puta na dan tokom nastupajućeg vikenda i tako hipnotisan potrošač neće imati kud nego da kupi nosač zvuka i ulaznicu za koncert.

Nisam se našao u tome. Kad je to počelo da se dešava, bio sam opsednut drugim vidovima zabave: u svojoj sobi nisam imao televizor, već gramofon, radio i gitaru. A radio je imao sve manju ulogu u mom životu, jer su ukinuli “Veče uz radio” Nikole Karaklajića, a FM stanice nisam mogao da slušam, jer je u to vreme u mom kraju za takav poduhvat bila potrebna antenska oprema koju ja nisam imao. Kupovao sam ploče, razmenjivao ih na slušanje ponekad sa ponekim ljudima, pohađao neka okupljališta omladine u mojoj učmaloj varoši i lako upadao u generacijske stereotipe, jer nisam znao kako da dođem do onog o čemu sam imao samo načelnu ideju.

Tokom jedne od retkih poseta delu kuće na suprotnom kraju od moje sobe, desilo da sam u nekoj TV emisiji zakačio emitovanje spota Roberta Planta, kako na nekom nemačkom kanalu peva na plejbek u diskoteci improvizovanoj u studiju. Jedan od mojih omiljenih pevača, frontmen jedne od mojih omiljenih grupa iz vremena mog odrastanja, stajao je ispod kugle sa parčićima ogledala, sa frizurom koja kao da je bila prekopirana sa naslovne stranice ljubavnog vikend-romana (nekada se šund-literatura lako raspoznavala po mestu kupovine i kvalitetu papira, a ne kao danas) i pevao nešto što nije bilo ni nalik Led Zeppelinu.

U roku od nekoliko beskonačno praznih sekundi, samo na osnovu slike kojom sam bio zatečen, ja sam bez po muke došao do zaključka da se muzikom iz solo opusa Roberta Planta ne treba baviti…

Pictures at Eleven

Prošlo je možda sedam-osam godina, i to beše najintenzivniji period sticanja iskustava u mom životu, dok najzad nisam shvatio koliku sam grešku napravio. Sad više ne mogu ni da se setim kako je došlo do toga da se u mom posedu nađe Plantov prvi solo album Pictures at Eleven (1982). Kako to obično biva, nove albume barem prvi put preslušam redom, od početka do kraja. Sadržaj me je ubio k’o zeca od samog početka, ali negde u toku slušanja poslednje numere na prvoj strani vinila, setim se onog davnog utiska gledanja onog spota na televiziji, kad sam parkirao Plantovu muziku na neodređeno. Ne mogu da prizovem koja to pesma tada beše, ali sam utripovao da mora da je baš “Slow Dancer” (neću nikad znati sigurno) i ona je zato danas simbol mog povratka Robertu Plantu. I kad god je čujem, vrati mi se cela ona slika, tokom dugih godina ko zna koliko izvitoperena u sećanju, ali sasvim jasna u svojoj suštini: dozvolio sam sebi da me površno konzumiranje jednog muzičkog TV spota navede na pogrešan zaključak.

Ostade kao pouka.

– * –

Epilog:

Detaljnom poznavanju opusa Led Zeppelina pridružio sam i detaljno poznavanje opusa Roberta Planta u svim fazama solo karijere. Krug je zatvoren kad smo se sreli prošlog leta, nasred pulske Arene, kada mi je pružio ugođaj tokom kojeg mi je postalo jasno da mi je oprostio onu zabludu.

Teško je ne voleti muziku koju su napisali Robert Plant i Robbie Blunt, jedan otpevao, a drugi odsvirao. Trideset pet godina solo karijere kasnije, pred nama je čovek koji nije prestao da napreduje u svom poimanju i interpretiranju muzike, što je vredno svakog poštovanja. No, naročito volim album Pictures at Eleven zbog simbolike opisane u ovoj priči.

Na tankom televizoru sa ekranom dijagonale jedan metar mogu da pratim petnaestak programa na kojima se neprekidno emituje samo muzika. Ne gledam nijedan.