Algiers

Kako grunge muzika i ja nikada nismo bili u nekoj velikoj ljubavi, sasvim je očekivano da se retko latim nečega iz tog muzičkog žanra. Jedna od perjanica sa etikete Sub Pop, The Afgan Wings, bili su jedni od retkih koje sam propuštao kroz uši, ponajviše zbog svoga harizmatičnog vođe Grega Dullija koji je inspiraciju tražio na neobičnim mestima za celu tu ekipu – u muzici šezdesetih i sedamdesetih, pa smo u njihovom zvuku dobili čudnu mešavinu tutnjajućeg roka sa jakim primesama soula.

Sasvim prihvatljivo, ali nedovoljno za stalnu upotrebu.

Izgleda da su se, posle petnaestak godina rada, i oni sami umorili, pa su se mirno rastali. Dulli sam kaže da stvara kada nije pod pritiskom i kada mu naiđe inspiracija, pa nisam očekivao da će ponovo aktivirati grupu. Pre da će se posvetiti nekim sopstvenim projektima, bilo solo ili u nekom novom okruženju.

Mimo svih očekivanja, The Afgan Wings su, malo okrnjeni za originalnog gitaristu, objavili novi album Do to the Beast (2014) posle 16 godina pauze. Treba li da kažem da njegov izlazak nisam ni konstatovao. Thinking smile

Do to the BeastI verovatno ih nikada više ne bih ni poslušao da nisam primetio fenomenalni promotivni video za pesmu “Algiers“.

Sama pesma nije reprezentativna za ono što rade. Dulli je inspiraciju potražio u špageti vesternima, a muzički u akustičnom folku, sa željom da zazvuči poput velikih pevača koji su mu uzori (Roy Orbison, Elvis Presley). To sasvim fino funkcioniše u samoj pesmi punoj melodrame. No, na ostatku albuma nije me preterano dojmio.

Zbog toga sumnjam da će nam se putevi ponovo ukrstiti.