Poslednje slovo

Debitantski album grupe Wishbone Ash iz 1970. godine proizvod je vremena u kojem je nastao. Iz današnje perspektive, više ga možemo posmatrati kao skup lepih želja i demonstraciju sviračkih sposobnosti članova grupe nego dobro osmišljeni koncept. Na njemu našlo sve i svašta – od poznatih boogie/blues šema (jer “svi to sviraju”), obavezne balade (“kud će album bez balade”), sloja psihodelije i jamovanja (jer daje prostora za improvizaciju) do složenijih struktura koje su, može se reći, bile blago koketiranje sa progresivom, što je bila avangarda tog doba.

Srećom, brzo su se pribrali i opametili.

Album Pilgrimage (1971) je bio već nešto drugo. Uvidevši potrebu da naprave distancu u odnosu na tada popularne grupe, na njemu su se okrenuli mekšoj varijanti gitaroške muzike, tražeći inspiraciju u folku i akustičnim formama. Nova formula je mnogo bolje funkcionisala, a album je uspeo da se plasira u prvih 20 engleske top liste.

Sledeće godine je dospeo i do mene.

PilgrimageAlone” i “Lullaby” su atmosferični instrumentali oplemenjeni sitnim vezom odličnih gitarista, a pravi dragulj na albumu je pesma “Valediction” koja opisuje kraj veze. Tema sa kojom se mogao poistovetiti svaki slušalac.

No, na stranu tekst i njegova poruka, ono što pleni je kako je pesma muzički koncipirana. Podeljena je na dva dela – u prvoj polovini dominira perfektno višeglasno pevanje koga se ne bi postideli ni Crosby, Stills, Nash & Young, dok melodija pomalo podseća na pesme sa našeg podneblja. Instrumentalna pratnja je fluidna, da bi negde od polovine grupa neočekivano zagazila u reggae i demonstrirala perfektnu saradnju dvojice gitarista (Andy Powell i Ted Turner), što je bila retkost u to vreme.

Volim da se podsetim zašto “Valediction” posle toliko godina i dalje rado slušam: u pitanju je čisto zadovoljstvo.