Jedna od tisuću baš je ona

U času objavljivanja ovog priloga, ja sam već na putu ka Beogradu, gde ću se treći put uživo sresti sa najvećom pevačkom divom ex-Yu prostora. Imam dve ulaznice za odlična mesta u velikoj sali centra Sava: treći red partera, sama sredina. Kupio sam ih još prošlog oktobra, a nestrpljiv sam i uzbuđen poput nekog kučeta.

Kako i neću biti uzbuđen: već znam šta me čeka.

Josipa Lisac je pevačica izuzetnog kalibra, od one vrste koju je besmisleno porediti sa bilo kim, jer da bi poređenje uopšte imalo smisla, potrebno je da postoji još neko takav. Njena fantastična karijera ovih dana dobija zlatnu krunu pola stoleća rada bez mrlje. A pesme koje nam je ostavila za to vreme danas su antologija – ne samo u domenu rock i pop muzike, već i kao nematerijalna kulturna baština prostora koji je tokom te karijere menjao imena.

Naš prvi susret se desio oktobra 1986. godine, u ćumez-klubu u podrumu studentskog doma “Karaburma”, kada se u Karlovoj pratnji pojavila u neki kasni sat, nakon nastupa na festivalu MESAM, sa sve blesavom slamastom frizurom za koju reče da je potrajalo pet sati da se zgotovi. Pevala je na matricu i sve je bilo prilično na prvu loptu, ali prepoznala se nekakva vibracija koja je govorila da tu nema foliranja. Do tog časa nisam ni znao šta da mislim o njenim pesmama: naravno da sam u fonoteci imao Dnevnik jedne ljubavi (1973), jer ja sam odrastao u vreme kad je bilo glupo nemati tu ploču, ali nisam išao dalje. I pamtim dobro da sam tad sebi rekao da moram pohoditi neki njen pravi koncert, jer sam nekako naslutio da je to ono pravo.

Sticajem mnogobrojnih okolnosti od kojih većina nije lepa, na tu priliku sam čekao ravno 25 godina. Josipa je bila najavljena kao gost Jazz & Blues festivala, u izdanju 2011. godine. Sreća moja da se poznajem sa organizatorima: ulaznice su rasprodate istog dana kad su puštene u prodaju, što nisam siguran da se u mojoj maloj i dremljivoj varoši ikada pre desilo. Uzgred, festival te godine beše zaista za pamćenje: Josipa je imala nastup u nedelju, poslednje večeri; a prethodne večeri su nastupila zvučna imena evropskog džeza – fantastični bas-i-glas duet Musica Nuda i čudesna Veronika Harcsa, koja je te godine imala najprodavaniji jazz album u Japanu…

Josipa u Kikindi

Susret sa Josipom u Kikindi je bio čudesno iskustvo. Možda je najbolje da prenesem šta je Josipa sama rekla za lokalne medije:

Iskreno, nisam ni znala gde je Kikinda, ali mi je neobično drago što su me organizatori Džez festivala pozvali i što sam nastupila u Kikindi. Koncert je bio jako, jako dobar, sa jednom velikom emocionalnom podrškom publike. To je apsolutno bilo inspirativno za nas na sceni i to smo svi skupa i pokazali. Bilo je prekrasno. Bogami, kikindska publika ume lepo da sluša i da baš uživa u muzici. Veoma mi je drago što sam prvi put nastupila u Kikindi. Pred njima sam debitovala, oni su bili zatečeni, a onda su osećanja počela da vrcaju sa obe strane i to je prekrasno.

I da potvrdim: sve je tako kako je rekla, osim onog o debitovanju u Kikindi (nastupila je 1968. u sali Doma JNA u Kikindi sa grupom Zlatni akordi). A ja ću na taj opis koncerta da dodam: oduvala nas je. Malo puta u životu sam uopšte prisustvovao nastupu tog nivoa, a nije da nisam pohodio poneki zanimljiv koncert u životu. Imam običaj da kažem: ako se jednom naježim na koncertu, onda je vredelo da dođem. Koliko puta sam se potresao tokom tog nastupa, a kamoli naježio, ubrzo sam prestao da brojim te, dobro se sećam, neuobičajeno hladne novembarske večeri.

Ne govorim o profesionalnosti Josipe i njenog besprekornog benda, jer ponašali su se kao da se pred njima nalazi stotinu hiljada gledalaca na koncertu koji se prenosi direktno preko satelita, a ne pet stotina duša koje su se nakrcale u pretesnu salu malog provincijskog pozorišta. Govorim o nečemu posebnom: taj prostor je dovoljno mali da bih na sceni primetio detalje u Josipinom nastupu i tada sam primetio ono što nisam u onom ćumezu 25 godina ranije. Kad bend zasvira neku pesmu, tačno se primeti kako ona ulazi u zonu, kako se transformiše u medij za emitovanje emocija, kako postaje nešto drugo. Dok interpretira muziku, Josipa i sama postaje muzika; ona tad nije na planeti Zemlji, već negde drugde. Kad se pesma završi, potrebno joj je deset sekundi da se vrati: tačno primetite kako se muči da se vrati tamo gde može da vodi onu običnu komunikaciju rečima. Dok ne progovori posle pevanja, taman toliko vremena imate da i sami prestanete da lebdite, što možda niste ni primetili.

Ta sposobnost transformacije je nešto što izdvaja prave umetnike od foliranata.

A pevati “Jednu mladost” kao rubato (bez zadatog tempa i bez ritmičke osnove) toliko je hrabro da mi je teško da razumem kako se Josipa uopšte usudila za takav aranžman. Mnogi odlični pevači veoma zaziru od tog postupka, jer rubato je đavolski teška stvar. Potrebna je potpuna koncentracija da se ne izgubi fokus, da se ne napravi greška – jer i najmanji feler se primeti i jako štrči – i da se održi pažnja, a to je tek preduslov da se izgradi nešto više od “dobro otpevanog”. To kako Josipa nadograđuje svoju muziku u zrelim godinama, pa i sad kad se od nje više ne bi moralo očekivati da održi pevački kapacitet koji ju je proslavio u mladosti, čini je istinskom divom.

Dnevnik jedne ljubavi

Ne očekujem na tom koncertu ama baš ništa. Prepustiću se muzici, pa gde me odnese. Nema više mnogo onih u koje imam potpuno poverenje. Da, Josipa je baš ta. Jedna od hiljadu.