Nesposobnjakovići

Rock & Roll je oduvek bio stecište različitih likova, a čudaka i ekscentrika mu nikada nije nedostajalo. Verujem da neću pogrešiti ako Franka Zappu proglasim za najvećeg od njih. Počeli smo da se družimo u vreme kada sam imao 15 godina, a završili kada sam utvrdio da u kućnoj arhivi imam njegovih 99 albuma.

Onda sam rekao – dosta!

To ne znači da sam prestao da ga slušam, nego da neću više da se zamajavam sa njegovim neobjavljenim snimcima, bootlezima i ostalim delima kojima su izdavačke kompanije uvek spremne da nas zatrpaju kako bi iskamčili još koju kintu.

Zappu i njegov rad je nemoguće opisati ni u ogromnom tekstu, sve njegove faze je teško pohvatati, ali mu se ne može osporiti gitarističko umeće, uvrnut smisao za humor i sposobnost da odabere vrhunske saradnike. Bio je nešto poput Milesa Davisa za rock muziku… Ako se ono što je smišljao i izvodio uopšte može tako nazvati.

Njegovi oficijelni radovi su toliko raznovrsni da i sam prema njima imam ambivalentan odnos – neke mogu da slušam neprestano, a neki mi toliko idu na živce da ih zaobilazim u širokom luku.

Ako bilo koji od Zappinih albuma možemo nazvati „komercijalnim“ i lako slušljivim, onda su to Apostrophe (1974), koji je svojevremeno objavljen i kod nas, i dvostruki vinil Sheik Yerbouti (1979).

Ovaj potonji je zaista interesantan jer je Zappa porušio oko sebe sve ograde – po običaju, nije se obazirao ni na šta, pa ni na političku korektnost, tako da su pesme pune satire (“Dancin’ Fool“), a i seksualnih aluzija i podsmeha (“Jewish Princess“, “Bobby Brown“). Možda one nisu dobre za njegove kritičare, ali savršeno funkcionišu na koncertima.

Pomalo zaboravljena “Flakes” je još jedna od njegovih verbalnih, ali i muzičkih majstorija.

Flakes, flakes!
Flakes, flakes!
They don’t do no good
They never be workin’ when they oughta should
They waste your time
They’re wastin’ mine
California’s got the most of them
Boy, they got a host of them

Swear to god they got the most
At every business on the coast
Swear to god they got the most
At every business on the coast
They got the flakes

Flakes, flakes!

They can’t fix yer brakes
You ask ’em, “where’s my motor?”
“well, it was eaten by snakes”
You can stab ‘n’ shoot ‘n’ spit
But they won’t be fixin’ it
They’re lyin’ an’ lazy
They can be drivin’ you crazy

Swear to god they got the most
At every business on the coast
Swear to god they got the most
At every business on the coast
Take it away, bob

I asked as nice as I could
If my job would
Somehow be finished by Friday
Well, the whole damn weekend
came ‘n’ went, Frankie
Wanna buy some acid, Bob?
You know what,
they didn’t do nothin’
But they charged me double
for Sunday

Now, you know, no matter what you do
They gonna cheat and rob you
And then they’ll give you a bill that’ll get your senses reelin’
And if you do not pay
They got computer collectors
That’ll get you so crazy till your head’ll go through the ceilin’
Yes it will!

One, two three four!
One, two, uh, four!
One, two, three, four!
One, two, three, four!

Reč flake, inače, Amerikanci koriste za nekoga koga smatraju za idiota, a Englezi su, po običaju, malo finiji – u pitanju je nesposobnjaković koji će vas zbog toga nešto zeznuti.

“Flakes” je, dakle, pesma o glupanima i nesposobnjakovićma koji ne postoje samo u Kaliforniji. I nama su dobro poznati ovakvi tipovi – kod nas se odazivaju kada im se obratimo sa “majstore” (svaka čast izuzecima).

A mi ćemo i dalje da proveravamo “šta je to Zappa” čim se prisetimo još nečega interesantnog iz njegovog opusa.