Odavno

If you said goodbye to me tonight
There would still be music left to write
What else could I do
I’m so inspired by you
That hasn’t happened for the longest time

Verovatno ste kad-tad imali prilike da u nekom američkom filmu zakačite uzgrednu scenu u kojoj se grupica zamlata okupila oko bureta u kojem su založili neko smeće, pa greju ruke na zimi, a vreme provode pevajući u višeglasnoj harmoniji, bez instrumenata. Taj stil se naziva doo-wop i nastao je četrdesetih godina prošlog veka u crnačkim getima u velikim gradovima, negde  na potezu od Njujorka i Filadelfije do Čikaga i Detroita. Zasnovan na elementima vokalnih rhythm and blues struktura i gravitirajući ka laganim šlagerskim motivima, doo-wop je postao sve popularniji kao radiofonična muzika pedesetih, da bi do šezdesetih doživeo vrhunac. Do tog doba, taj a cappella format je primio razne oblike i podvrste, sa daljim uticajem na rhythm and blues, soul, pop i rock muziku tog vremena. Posebno zanimljiv na istočnoj obali, doo-wop koji je razvijen u italijanskim četvrtima u Njuarku (grad u državi Nju Džersi) dobacio je najdalje; današnje poimanje te muzičke forme je najbliže tom modalitetu.

Dakako, desetine derivata su proizašle odatle. Današnja pesma je verovatno najpoznatiji takav primer u mainstream rock muzici.

Zanimljiva pričica ovde postoji, a ispričao ju je sam vinovnik, legendarni Billy Joel.

Albumi Billyja Joela su doze velikog majstorstva u standardnom pakovanju. Kad slušate tu muziku, imate neizdrživ osećaj kao da su komponovanje i izvođenje najlakši posao na svetu. Ali. nije baš tako: svetu se ne može lako objasniti da tu postoji doza solidnog talenta i doza velikog i upornog rada. Billy Joel je čovek koji je prošao dug i trnovit put dok nije uspeo da se izbori za zasluženo mesto na sceni.

Do albuma An Innocent Man (1983), koji mu je deveti studijski, Billy Joel je postigao sve što se postići moglo: ekstremnu popularnost, monstruozne tiraže albuma i tridesetak Top 40 hitova (od kojih je većina preživela na radio-talasima do dana današnjeg). I naravno, hajde da ne zaboravimo: osim što je kompetentan izvođač (odličan pevač i virtuozan pijanist), Billy Joel je takođe i kompletan autor (muzika, tekst, aranžman), a producirao ga je Phil Ramone, čovek koji u svetu muzičke produkcije ide u red polubožanstava.

U vreme kad je krenuo u pripremu tog albuma, Joel svakako više nije morao da dokazuje bilo kome bilo šta, a magnetična snaga njegove popularnosti na tržištu mu je davala blanko prolaz, ma šta da učini. Po sopstvenim rečima, to je bio verovatno prvi put u dvanaest godina dugoj diskografskoj karijeri da je osetio popuštanje pritiska. Odlučio je da iskoristi svoj ogromni kredit kod publike i kritike i napravi nešto malo drugačije. Album je zamišljen kao svojevrsna konceptualna beleška o mladalačkim uticajima koji su Joela i sačinili onakvim kakav je postao. Zato se na albumu, više nego inače, primeti snažan uticaj soula, rhythm and bluesa i doo-wopa, čak sa jednom pravom a cappella pesmom, upravo ovom današnjom.

An Innocent Man

O samoj pesmi “The Longest Time“, Billy Joel je napisao zanimljiv pasus na omotu albuma. Ne budi lenj, sklopio sam prevod tog sadržaja i ovde ga delim sa vama.

– * –

Mislio sam da bi bilo lepo da imam a cappella numeru. Podsećam vas, ovo je bila moja šansa da napravim pevački album. Postoji jedna pesma grupe The Tymes koja ide ovako: “As we stroll along together…“. Ta pesma je ostala u meni celog života. Napisao sam novu melodiju koja ima istu atmosferu. Svi glasovi u pozadini su moji – bas linija, visoke deonice, harmonije. Pokušali smo sa grupom Persuasions, a probali smo i sa još jednom grupom iz Nju Džersija. Bili su sjajni kada nema instrumenata. Međutim, sa a cappella grupama se dešava da svima opada intonacija – prosto, intonacija ti prirodno opada dok gubiš dah, mada svi međusobno ostaju u istoj intonaciji. Oni nisu navikli da nastupaju sa klavirom, koji ne gubi tonalitet. Puštali smo snimak i lepo se čulo kako pevaju sve niže i niže. I najzad, Phil je rekao: “Moraćeš ti ovo da uradiš”. Najpre nisam hteo. Rekoh mu: “Znaš i sam, problem sa snimanjem sopstvenog glasa u pozadini je u tome što zvuči previše slično vodećem vokalu, pa onda ne možeš da istakneš ličnost.” Na to on reče: “Slušaj, ti svakako možeš da izvedeš sve te različite glasove, pa zašto onda ne odigraš različitu ulogu sa svakom harmonskom linijom?” I tako, otpevao sam jedan glas kao da sam crnac, drugi kao da sam Italijan iz Njuarka… I nije bio problem da održim intonaciju; problem je bio da održim intonaciju kao Italijan iz Njuarka.

– * –

Šta bih imao da dodam na ovo? Ništa! Billy Joel je muzičar dovoljno vešt da ućutka i nas, skribomane u bekstvu od ljudi u crnom belom.