Pišem knjigu svaki dan

Elvis Costello je čovek koji je uspeo da barem jednom zbuni svakog ko se upustio u istraživanje njegovog opusa. Što se mene tiče, nemam nikakav problem da priznam da me je zbunio desetinu puta, a nešto mi govori da će toga biti još. No, to je tako: nije lako suočavati se sa genijima koji su, usput, i skribomani. Na sreću, besprekorno je lako suočavati se sa tom muzikom.

I kao što rekoh…

Muziku Elvisa Costella sam zavoleo otkako sam je prvi put čuo, a beše to u vreme kad sam počeo da skupljam ploče, pa mi je pod ruku došao njegov prvi album My Aim Is True (1977), onaj čiju nesrećnu prodaju sam opisao u svom prvom prilogu o Costellu pre skoro tačno pet godina.

Sve u svemu, moje poštovanje prema Costellu je izgrađeno mnogo pre nego što sam uopšte uspeo da saznam da Mr Declan Patrick MacManus i ja delimo jednu značajnu biografsku istovetnost: obojica smo stekli pravo na raj tako što smo u jednom periodu svog života programirali neke velike računare koristeći programski jezik COBOL. Jebote, pa on i ja smo praktično braća.

punchtheclockNjegovoj muzici se vraćam u talasima, najčešće nakon nekih asocijacija koje me dovedu do nekih određenih perioda u njegovom stvaralaštvu. Na svoju sramotu, ostalo mi je tu dosta toga nepoznatog, iako se moja draga tetka iz Kalinjingrada svesrdno potrudila da mi pomogne u kompletiranju te fonografije. Reč je o tome da sam se u više navrata uverio da moj zahvat u neki album nije dovoljno dubok i na kraju ispadne da mašim poentu. To se, dakako, odnosi na poeziju koju Costello tako vešto piše. Kad dopre do mene, kad ne uspe – tek, beše više stihova koje sam najpe procenio kao jednostavni post-romantizam, da bih tek posle neke asocijacije ili nečijeg komentara ukapirao da čovek sa nama igra mentalne igre. Na primer:

And I’m giving you a longing look…
Everyday I write the book.
Don’t tell me you don’t know the difference
Between a lover and a fighter.
With my pen and my electric typewriter
Even in a perfect world where everyone was equal
I’d still own the film rights and be working on the sequel.

Češnite se iza uva, pa se zapitajte: da li je moguće da je ovo napisano na prvu loptu? Costello tvrdi da je kompletan tekst sastavio za deset minuta, nakon što je samom sebi postavio mentalni izazov da u jednom dahu napiše tekst koji ima smisla, pa makar kao šablončić. Na kraju ispade tekst sa slojevima…

Ludog li čoveka, majko mila. Ovaj svet je srećan što ga ima. Ova pesma je bila odabrani singl sa albuma, a sam album Punch the Clock (1983) bio je album godine po izboru (baš ovh dana na papiru ugašenog) časopisa NME za 1983. godinu.

– * –

Uzgredna beleška.

R.I.P. Claudia Fontaine (1960-2018)I do ove pesme, koju nisam godinama čuo, jer iz Costellovog opusa obično zahvatam nešto kasniji period, došao sam spontanom poprečnom potragom “nekih važnih veznih igrača”, tehnikom koju sam opisao u tekstu od pre par dana.

Naime, pre deset dana preminula je Claudia Fontaine, tamnoputa engleska pevačica koju sam odavno poznavao kao jedan od stamenih i meni omiljenih pratećih vokala grupe Pink Floyd i Davida Gilmoura. Znao sam da je bila tražena za studijske i koncertne prilike, ali nisam znao sa kim je sve radila. I onda, trivijalnom pretragom, utvrdim da je sa Costellom radila tokom nekoliko godina, u vreme osamdesetih. Claudia se zbilja može videti u ovom snimku: ona je jedna od dve pevačice na sceni, ona bliža Costellu. Eto, kako je svet mali.