Pogled sa dna boce

O životu i radu Johna Calea mogu da raspredam do sutra, ali to nema nikakvog smisla. Ovaj čovek i muzičar je toliko neobičan da sumnjam da će ikada o njemu biti napisana potpuna priča. Nekako, uvek je voleo da bude u senci sarađujući sa velikim imenima. Za to je imao i dobar razlog – o Lou Reedu & The Velvet Underground, Nico, Nicku Drakeu, Patty Smith i mnogim drugima sa kojima je radio napisano je bezbroj tekstova, a on je na miru mogao da sklapa sopstvene radove koji se nikako nisu uklapali u poznate obrasce.

Tokom cele svoje karijere je autorski cilj postavljao malo dalje od svih ostalih.

Slušanje i istraživanje muzike Johna Calea je naporno i nije za svakoga. Sve dok vam “ne legne”. A pitanje je da li će se to ikada desiti, jer i one pesme koje imaju “normalnu formu” u sebi sadrže toliko zvrčki da se u njima ništa ne odvija pravolinijski. Cale uvek nađe neku krivinu koja će slušaoca odvesti nekim novim, neočekivanim putem. Za njega nema kraja eksperimentima (što ne treba tumačiti u negativnom kontekstu), pa ko se u svemu tome snađe, preživeo je.

Artifical Intelligence (1985)Album Artifical Intelligence (1985) je jedan od Celeovih slabije ocenjenih radova na kome po prvi put ima saradnika – sve tekstove je napisao rok novinar i faca sa američke televizije Larry Sloman. Muzički, to sve danas zvuči malo zamorno i tipično za to vreme, sa dosta sintisajzera i elektronskih bubnjeva, tako da nemam preveliku želju da ponovo slušam taj album. Ali se jednoj od pesama sa njega stalno vraćam.

Dying on the Vine” je, svakako, jedna od najboljih pesama čitave Caleove karijere. Narator je, očigledno, osoba koja ima problema sa pićem i unutrašnju krizu identiteta. Oseća se isceđeno i bez energije, kao neko ko treba da podvuče crtu i vidi kojim putem dalje da krene, svestan da je u tom trenutku potpuno dezorijentisan, usamljen i bez prave podrške.

I was thinking about my mother
I was thinking about what’s mine
I was living my life like a Hollywood
But I was dying on the vine

Na Cevki može da se pronađe više verzija ove pesme, u različitim aranžmanima. Meni najviše leži ona svedena, na kojoj je Cale sam za klavirom. Za velemajstora poput njega je to je sasvim dovoljno.