Niko ne očekuje inkviziciju iz Koloseuma

Kako ono reče stara poslovica o korelaciji starca i udarca? E, pa to.

Kada sam se onog novembarskog dana 2014. osvrnuo na koncert grupe Colosseum u Budimpešti, koji sam protiv svakog nadanja starog četvrt veka ipak uspeo da pohodim, bio sam naročito ganut činjenicom da sam iskoristio doslovno poslednji trenutak da se sretnem sa jednom od meni najdražih grupa otkad sam obratio pažnju na muziku uopšte. To je bio poslednji koncert na etapi kroz srednju Evropu; bio je poznat plan da će grupa u martu 2015. odsvirati jednu kratku turneju po Engleskoj, ako se dobro sećam beše reč o pet ili šest koncerata, i to je to, kraj, nema više. Nakon obavljenog posla, grupa časnih staraca se povukla u zasluženu penziju, ne dozvoljavajući da Colosseum ijednog časa postane patetična karikatura, kao što se odveć često desilo sa mnogim bendovima starog kova na Ostrvu.

Naravno, ne bi bilo realno očekivati da velemajstori tog ranga okače instrumente o klin i odu da hrane golubove u parku; svi su oni ostali vezani za svoj zanat do poslednjeg daha. Međutim, nismo očekivali baš ovako nešto:

Auh!

Šta je sad ovo? Da li vi to dobro vidite polovinu zlatne postave grupe Colosseum na omotu albuma iz 2018. godine? I da li vam se čini da ipak prepoznajete ovu numeru?

Upravo tako.

A šta se to zapravo desilo?

Mislim da će biti najbolje ako vam prenesem reči Jona Hisemana, koje je napisao neposredno pre objavljivanja albuma Heroes, aprila 2018:

– * –

Trebalo je da sviram na gitarskom festivalu u Nemačkoj marta 2017 sa starim prijateljem, Larryjem Coryellom. Svirao sam sa njim ranih sedamdesetih u grupi ET CETERA Wolfganga Daunera i tad smo snimili album Knirsch. Gary Moore i ja smo se divili Larryjevim albumima za 11th House i slušali smo ih dok smo bili na turnejama.

Nedelju dana pre svirke na festivalu, Larry je neočekivano preminuo u Njujorku. Bio je to veliki šok: sreli smo se ponovo samo godinu dana ranije u Štutgartu, na žurci povodom 80. rođendana Wolfganga Daunera.

Mesec dana kasnije, umro je Allan Holdsworth.

Iznenada sam shvatio da sam izgubio većinu ljudi koji su verovali u mene i podsticali me da stvaram svoju muziku…

Mike Taylor, Graham Bond, Ollie Halsall, Jack Bruce, John Mole, Gary Moore, Dick Heckstall-Smith, Larry Coryell, Allan Holdsworth.

Lagano mi je došlo pameti da bi trebalo da napravim album koji sadrži pesme i instrumentale koji me asociraju na te ljude, muziku koja mi je ostala u mislima tokom svih ovih godina. Svaka numera donosi sećanja – neka koja mi izmame osmeh, a neka zbog kojih sam ljut što sam izgubio prijatelje i njihov talenat.

Clem Clempson se zatekao u studiju sa mojom ćerkom Anom (studio se nalazi u Hisemanovoj kući, prim. Grba) i ja sam mu pomenuo tu ideju. Pokazao je interesovanje za to, naročito kad je ukapirao da bi to bio klasični gitarski trio u kojem bi Mark Clarke svirao bas i pevao. Obojica smo bili bliski sa Cozyjem Powellom i, naravno, Clem je ostvario velikli uspeh uz Stevea Marriotta i Grega Ridleyja u grupi Humble Pie. Bilo je jasno da za album Heroes nećemo oskudevati u broju numera koje ćemo svirati. Prodiskutovali smo o pesmama koje možemo da odsviramo, a kada je Clem to pomenuo agentu grupe Colosseum u Nemačkoj (gde je grupa bila naročito uspešna, prim. Grba), cela situacija je momentalno izmakla kontroli.

Moj slatki mali plan da sklopimo fini “porodični” album se pretvorio u ozbiljnu operaciju snimanja albuma i planiranja turneje.

Album je sad raspoloživ za kupovinu na Amazonu i iTunesu, a mi se spremamo da se zaputimo na evropsku turneju sa preko 30 koncerata. Nemam pojma gde će nas ovo odvesti, ali sam sasvim siguran da će biti zabavno – a to me održava i fizički i mentalno.

– * –

Nažalost, ovo poslednje nije prošlo kako treba.

Turneja je započela i odsvirano je nekoliko koncerata, a onda je 30. aprila, pre tačno mesec dana, objavljena vest da je Jon Hiseman podvrgnut hitnoj operaciji na mozgu, jer mu je život ugrožen tumorom koji je tu pronađen. U času pisanja ovog priloga, nema više vesti od škrtog navoda da ostaje nada o oporavku, nakon čega se svi nadaju da će se turneja JCM nastaviti. Možemo li da budemo optimisti? To je teško reći. Nada umire poslednja, a poruka sa sajta jcmband.comTour postponed” se optimistički oslanja o krilaticu “The beat goes on” na kraju vesti.

– * –

I tako, dok se nadamo da se omaž prijateljima koji su otišli na Neko Bolje Mesto neće pretvoriti u najavu pridruživanja, ostaje mi da kažem još dve-tri reči o muzici na albumu Heroes. Ako išta znate o meni, onda znate i to da sam u ovom slučaju krajnje subjektivan, ali da svakako ne bih reklamirao nešto što nije vredno pomena.

Heroes (2018)

Bez oklevanja kažem da je ovo jedna od najboljih gitara-bas-bubanj svirki koje sam ikada u životu čuo, pritom pažljivo premotavajući u glavi sve one superheroje od šezdesetih naovamo (Cream; The Jimi Hendrix Experience; Led Zeppelin; Beck, Bogert & Appice; Taste…). Ova trojka veterana mogla bi da izađe na crtu bilo kome. Jednostavnost u pristupu sviranju – iako je za sviranje ovog sadržaja potrebna virtuozna veština, nego mislim o tome kako nema palamuđevine – naročito je izražena spram eklektičnog sadržaja koji na mahove izaziva trnce u toku slušanja.

Pesma “The Inquisition” je jedini instrumental među jedanaest ljutih numera na albumu Heroes. Matična verzija ovog ludijanja, čiji koautori su Gary Moore i Jon Hiseman, nalazi se na albumu War Dance (1977), trećem i poslednjem studijskom izdanju grupe Colosseum II. Nastala u vreme zalaska interesovanja za progresivne forme, ta ploča je pokazivala svu virtuoznost četvorke koju su, uz Hisemana i Moorea, činili još John Mole na basu i legendarni Don Airey na klavijaturama. Hiseman za tu numeru kaže:

…Originalna verzija je toliko brza da zvuči kao da smo je ubrzali. Kako smo to odsvirali tada? Nemam pojma! Za ovaj snimak, složili smo se da bi  trebalo da je odsviramo malo sporuje, kako bi smo joj dodali atmosferu.

Ako ste nekim slučajem pomislili kako su ove reči zapravo eufemizam za “matorci ne mogu da postignu brzinu”, dozvolite da vas razuverim. Svirački kapacitet sve trojice svirača na ovoj ploči, u času snimanja, nije bio ni za jotu slabiji od onog koji su ispoljavali “u svojim najboljim godinama”, ako je mladost u ovom kontekstu uopšte bolja od zrelih godina.

Velim, nisam mogao da očekujem ovakav album od ovih ljudi; daleko bilo da sam očekivao da nikad više neću čuti za njih, nego ova kombinacija polu-Colosseuma i ideje omaža veličanstvenim muzičarima sa kojima su ovi ljudi radili… Izaziva žmarce uz kičmu. Izaziva poštovanje zbog saznanja da muzika predstavlja jednu od najjačih sila kojima je čovek ikada ovladao.

Malo li je?