Koliko je zapravo prazna Knjiga Subote (na 432 Hz)

Strpite se malo u vezi sa ta 432 herca. O tome ćemo malo posle.

Moram da priznajem da me pomalo fascinira koncept tzv. tribute bendova, onih muzičkih grupa koje dobrovoljno ustupaju svoj kreativni potencijal opusu nekih poznatih, velikih imena tako što de facto kloniraju njihove izvedbe i tako za svoj groš nadoknađuju iskustvo živog susreta sa tim velikima svima onima koji su raspoloženi za to. Pravi i najiskreniji su oni mali, čiji domet su razne pivnice i klubovi, koji su spremni da za trista duša naprave spektakl za pamćenje. Pamtim dobro: dva-tri puta sam se sreo sa novosadskom grupom Pro Rock Angels, čiji repertoar je sastavljen od opusa grupe The Rolling Stones. Ljudi moji: kakve su to žurke!

Ima i onih drugih, koji gađaju veliku priču. E, tu su stvari već malo šarenije. Ali, prvo da čujemo nešto od takve muzike.

Iznenađeni? Bio sam i ja, dok nisam malo zagrebao ispod površine.

Kada je čuo da sam kupio ulaznice za svoj treći susret sa grupom Brit Floyd, ovog novembra u Beogradu, a to sam učinio onog sekunda kad sam saznao za održavanje koncerta, jedan moj drug je najiskrenije pitao: “A zašto to radiš? Čemu to? Nema više Pink Floyda!”

Da me iole bolje poznaje, taj čovek mi ne bi postavio takvo pitanje. No, nisam mu objašnjavao svoje nazore o oblicima muzike koju volim. Nisam hteo da se ubeđujem sa tim čovekom da nema više ni Betovena, ali Karajanu niko nije smeo da priđe i kaže mu “A zašto to radiš? Čemu to? Nema više Betovena!”. Nisam hteo da budem sarkastičan, pa da mu kažem da u tome što ću ja opet čuti na koncertu Brit Floyda (on ranija dva koncerta nije pohodio) ima više Pink Floyda nego što će biti Jethro Tulla na njegovom pohađanju koncerta onoga što se danas još uvek naziva Jethro Tull, pa i pored prisustva na sceni onoga što se danas još uvek zove Ian Anderson. Nisam mogao da raspravljam o instituciji pohađanja živih svirki sa čovekom koji pre koncerta zna kakav će koncert biti samo zato što se neko zove ovako ili onako – i ništa više.

Međutim, upravo me je taj talas razmišljanja doveo do toga da se malčice pozabavim tematikom benda na koji sam naišao u retkom času dokolice, čeprkajući po nekom portalu progresivnog rocka koji nisam odavno pohodio. E, upravo tamo sam se prvi put sreo sa izvedbom numere koju danas slušamo. Stotinu me je misli odjednom pritisnulo kad sam to čuo, najpre sasvim nevezano, a potom sasvim konkretno.

Najpre sam se prisetio kako će u nedelji koja dolazi, a beše to baš u ovoj nedelji koja je za nama, jedan od samuraja Skoja pohoditi koncert grupe King Crimson u Pragu. Izveštaju sa tog koncerta se nadamo, a taj samuraj nam je poručio da je to baš dobro, jer nada umire poslednja. Pa šta god to značilo. Zasad nam je javio da je vredelo, kao da mi to nismo znali…

Larks' Tongues in Aspic (1973)A onda sam se prisetio gorkog osećaja nemoći kad sam, bolno prekasno, saznao da King Crimson ipak nastupa u Budimpešti, iako to nije najavljeno blagovremeno, i kako sam na zvaničnoj berzi fan-kluba mogao da biram jedan od četiri preostala para ulaznica; za dva mesta na kojima vidljivost bine nije sumnjiva, a što me jedino zanima kad već idem na koncert, trebalo je odvojiti 380 €, što je cifra koja izaziva žgaravicu u mom stomaku. Taj koncert je održan upravo sinoć i ja o njemu ne znam ništa, jer ovi redovi su pisani upravo dok je koncert trajao.

Uto sam se prisetio i da album Larks’ Tongues in Aspic (1973) nisam slušao barem deset godina, ako ne i više, mada je King Crimson redovno predmet mog interesovanja kao slušaoca već decenijama. Elem, ova besprekorna minijatura je jedini lagani trenutak na albumu, nešto što je mentalni ekvivalent pauze za kaficu nakon prvog pokušaja ubistva muzičkim sadržajem, a pre nego što vas sustigne ono ludilo koje sledi i koje će nespremnog slušaoca nesumnjivo dotući.

Tu negde sam se setio i da je John Wetton rado pevao ovu pesmu na koncertima u svojim kasnijim godinama. Beše to odličan omaž onom delu sopstvenog izvođačkog i autorskog staža koji ostaje zlatnim slovima ubeležen u biografiju (danas pokojnog) velemajstora klasične britanske progresivne muzike.

Tek nakon svih tih misli, udostojio sam se da proverim o čemu je ovde reč. Stvar me je odvela i dalje, draga tetka iz Kalinjingrada je pomogla kao i uvek, pa sam se upoznao sa čudnom grupom Fleesh, koja nam dolazi iz Brazila i neguje jedan vid progresivnog rocka.

Ispalo je tako da pretragom na netu nisam utvrdio skoro ništa korisno. Ova grupica mladih ljudi očigledno ima veoma dobro osmišljen online nastup i to rade na način tipičan za one kojima je prodaja centralni razlog postojanja. Dakle, nema priče, nema rock’n’rolla, sve je usmereno na posvećenost u izvedbi i besprekornost u rezultatu, unapred se dokazuje da je to sigurna roba.

fleesh_versionsNešto tu nije u redu, pomislio sam dok najzad nisam čuo ono što se pokazalo kao ključ; čak ni najveći ovisnici o novcu u tom žanru muzike ne ponašaju se tako. Nešto ne valja.

Tetka mi je poslala iz Kalinjingrada paketić u kojem nije bilo sličica fudbalera, jer ja te sličice ne skupljam, nego se zatekao album Versions (2015) grupe Fleesh, A na njemu, s oproštenjem, pičke i krompirače: osim današnje numere, ima tu obrada grupa Scorpions, Marillion, Renaissance, Kansas, Pink Floyd, Uriah Heep, Queen… Uh braćo, prikočite malo! Kad sam ugledao da se u folderu nalazi “Shadow of the Hierophant“, centralna numera sa epskog debi albuma Stevea Hacketta, kao da mi je neko gurnuo prst u oko. Nije bilo druge: kliknuo sam i preslušao to što je ponuđeno. Ona Crimson numera me je blago asocirala na atmosferu grupe Mostly Autumn, što u mom slučaju znači pozitivnu preporuku – ja tu grupu i sve njene derivate izuzetno volim da slušam – i slagao bih vas ako bih rekao da u tom trenutku nisam razvio pregršt nekakvih pozitivnih očekivanja.

Auh, brate!

Da ne bude zabune: ovo je savršeno. Nekome ko nije baš vrlo dobar poznavalac muzike Stevea Hacketta, ovo bih sigurno mogao da podmetnem kao Hackettovu matičnu verziju numere sa albuma Voyage of the Acolyte (1975). Lično, to znači da bih prevario svakog koga poznajem, osim možda Zoće Peacocka, kome je Steve Hackett u facu rekao da mu je teško da poveruje da je slušao njegovu muziku redovno od prvog albuma.

Takođe, da ne bude zabune: ovo je odvratno. Ne mogu da ukapiram smisao ovome. Ja tribute bendove posmatram kao sredstvo konzumiranja žive svirke. Šta će mi nosač zvuka tribute benda? Ako mi se kod kuće sluša “Shadow of the Hierophant“, posegnuću za Hackettom. Imam skoro sve audio i video zapise koje je Steve Hackett u poslednje 43 godine sačinio, uključujući i zimus objavljeni audio i video sa lanjskog koncerta u Birmingemu, gde cela ekipa svira kao da pouzdano zna da će kroz koji sat nastupiti smak sveta. Ja ću koncerte Brit Floyda u Beogradu pohoditi u novembru svake treće godine dok god bude moguće, ali to ne znači da bih uopšte mogao da poželim da imam neki nosač zvuka te grupe. Njihov smisao počinje i završava se na sceni, oni su toga svesni i to je to. Uvek ću iskoristiti priliku, mada nisam odavno, da opet uživam u onako glatkom ispijanju proizvoda destilerije gospodina Daniela na svirkama Pro Rock Anglesa, ali kod kuće ću uvek vrteti originalne albume Stonesa. I to je to.

A šta je ovo, suncetižarenoebem? Koje opravdanje da dam ovoj deci, pa da im ne dodelim najgoru ocenu zbog apsolutno promašene paradigme bavljenja muzikom?

Vežba čovek.Dakle, grupica mladih ljudi demonstrira svoju veštinu kloniranja deset-petnaest grupa, a ta veština je zapravo samo posledica iscrpljivanja u vežbanju dok muzika ne zazvuči potpuno kao original… Pri čemu nikome nije jasno zašto bi to moralo da bude tako. Kakvo traćenje znanja! Kakvo traćenje studijske tehnike i vremena!

Sad je na mene red da pitam: A zašto to radite? Čemu to? Nema više potrebe za još jednim preskupim hotelskim bendom (namera uvrede je jasna: hotelski bendovi su najvulgarniji oblik bavljenja muzikom na svetu). Mnogo bi mi bilo bliže srcu da sviraju i pevaju tako da mogu odmah da kažem “ah, da: pa to je Fleesh!”. A ovako, tu ima svega osim muzičkog identiteta. A to je tužno i beskorisno.

– * –

Ah, da: subota je, pokazalo se da i saznanje o nečemu beskorisnom može ugodno da pokrije dan, nego sam hteo da vam skrenem pažnju na još jednu uzgrednu glupost koja samo potvrđuje moju tezu o suštinskoj izgubljenosti ovih mladih ljudi za išta vredno pamćenja.

Elem, ne znam da li ste znali, ali i muzika ima svoje zone teorija zavere. Ne mislim na razne priče o muzičarima – to je nešto drugo – nego baš muzika. Za teorije zavere važi da što su gluplje, to su suštinski zanimljivije, a ova je baš-baš glupa, toliko da vam se mora dopasti: to je zavera o uklanjanju 432 herca. Podsetilo me to što je današnja numera, navodno, naštimovana na 432 Hz.

Možda znate, možda i ne: standard za štimovanje instrumenata je tzv. kamerni ton A, koji je definisan kao frekvencija od 440 Hz. Za tu potrebu postoje razne štimalice: odvajkada je popularna zvučna viljuška, a danas postoje razne jeftine namenske elektronske štimalice za tu namenu. U praksi, neki instrument u bendu daje ton ostalima: ako ima klavijatura, one su fiksirane, pa daju gitarama potrebne tonove. U simfonijskom orkestru, neki minut pre početka sviranja, kada su se instrumenti već aklimatizovali na temperaturu i vlažnost prostora, uobičajeni dežurni instrument koji drugima daje kamerni ton je oboa. Nikad nisam saznao zašto baš oboa: pretpostavljam da ima veze sa prodornošću zvuka.

E sad, zavera kaže kako je taj i taj u prošlosti primetio da ako se osnovni ton promeni sa 432 Hz na 440 Hz, to ima takvog uticaja na ljude da oni postaju slabi, neodlučni i skloni manipulaciji. U zavisnosti od potrebe za razvojem ovog idiotskog argumenta, taj neko se menja po potrebi, a danas omiljena ličnost za tu svrhu je Jozef Gebels, ministar propagande nacističke Nemačke, čovek čije iskustveno nasleđe danas koristi negde oko 100% političkih partija na svetu. A kao krunski dokaz da zbilja postoji zavera, upravo se koriste snimci nekakvih orkestara koji su snimili neke (po pravilu opskurne) simfonijske i kamerne kompozicije na jednoj i drugoj frekvenciji, unapred pripremajući slušaoce na to da je ono što će čuti na nižoj frekvenciji neuporedivo vrednije i bolje. U strahu koji podseća na onu priču “Carevo novo odelo”, niko ne priznaje da ne čuje nikakvu razliku u utisku – ama, većina ne primećuje ni razliku u frekvenciji – nego bolji utisak pripisuje zaista tome što je to na 432 Hz, a ne zato što je zvučna kompresija tog snimka bolje izvedena nego na prethodnom snimku (zvučna kompresija je tonski ekvivalent kontrasta na nekoj slici i opisuje očuvanje dinamike orkestra).

Stvar ne može da bude gluplja, a od zavere, nažalost, nema ništa.

Prosto, reč je o tome da je u vreme početaka masovnog snimanja tonskih zapisa, tamo negde između dva rata, najzad primećeno ono što su operski pevači koji su radili sa raznim orkestrima odavno tvrdili da se dešava i bunili se zbog toga: orkestri su koristili različite visine kamernog tona. Sva je istina: niža frekvencija je načelno ugodnija kada je zvuk kvalitetan, a akustika prostora savršena. Ako nije takav slučaj, kvalitet zvuka na žičanim instrumentima se postiže “tvrđom žicom”. Naime, visina tona na žičanom instrumentu zavisi od njenog prečnika i njene zategnutosti (zavisi i od dužine žice, no tako se sviraju različiti tonovi, to se ne bira). Da bi se žica čula bolje, ona mora da bude jače zategnuta; međutim, kad se preteže, to joj povisuje tonalitet; onda mora da bude deblja da bi se frekvencija vratila. No, u istoriji je bilo jako teško praviti deblje žice, jer žica mora da bude homogene debljine celom dužinom da bi imala ispravan ton… Na kraju se svako snalazio kako je znao i umeo, a deljenje snimaka je otkrilo da tu zaista postoji problem i da mnogi pretežu žice preko svake logike; stizalo se čak do 470 Hz, što je odgovaralo violinama. Učinjeni su razni pokušaji standardizacije, da bi najzad tek 1955. godine bio uspostavljen ISO standard za kamerni ton od 440 Hz; pa čak i nakon toga, neki izbegavaju da koriste taj ton za štimovanje orkestra.

Numerolozi su se koprcali da dokažu da je 432 Hz daleko vrednije, a razni krunski (i ostali) argumenti na mahove poprimaju mere spektakla. Navadite dvoje numerologa različitih pogleda jednog na drugog i zabava je zagarantovana, dok god ste dovoljno udaljeni…

Najbolji članak na tu temu koji sam otkrio zarad današnjeg pisanja je onaj koji je napisao izvesni Jakub Marian, pa vas upućujem da tamo otkrijete više informacija, ne samo na temu raskrinkavanja ove teorije zavere, već se tamo nađe i poneka korisna informacija.

Meni u međuvremenu ostaje da primetim da je grupi Fleesh frekvencija od 432 Hz uistinu veoma važna. Ubiše se deca da mi dokažu kako nema pametnog razloga da ih slušam. Pa dobro, neka bude tako…