Ne ubijaj kita

In a moment of love, they will die for their grace

Upravo danas se navršava 40 godina od objavljivanja albuma Tormato (1978) grupe Yes. To možda nije ni po čemu važan album, ali to je prvi naslov te grupe koji sam apsolvirao (pa još kao vruće izdanje!) i meni je to dovoljan razlog da prizovem sećanju onu jednu pesmu koja je pretekla sve ove godine.

Ovo budi razna sećanja i poneku uzgrednu misao. Zapravo, imam stotinu misli u glavi, a samo jednu tastaturu pred sobom. Moraću redom…

– * –

Ne želim da naljutim svoje saborce samuraje koji su Yes otkrili pre nego ja, ali moram da primetim nešto. Elem, baš najviše u slučaju grupe Yes, često se zauzima elitistički stav spram njihovog opusa koji se najlakše i najbrže objašnjava rečima “postoje Fragile (1971) i Close to the Edge (1972), pa zašto bismo slušali ono posle, koje nije ni blizu toliko dobro”…

E, pa neću tako da se igram. To nema smisla.

Sva je istina da se grupa Yes ogrešila o neograničeno poverenje fanova koje je stečeno sa prvih pet albuma, naročito sa poslednja dva u tom nizu, baš ta dva pomenuta. Posle tih remek-dela, izgleda da se Anderson prejeo pečuraka koje nisu bile dovoljno dinstane ili je pomešao babin apaurin sa sirupom za kašalj, đavo će ga znati, ali rezultat toga je bio dupli vinil na kojem se nalazila jedna numera u četiri dela… Neki fanovi grupe su dočekali kraj 1973. godine nemajući nikakvo drugo objašnjenje za ono što su čuli na albumu Tales from Topographic Oceans osim ponekog paušalnog, koje je moglo dobro da zvuči isključivo ako bi nesrećni branilac teze o opravdanosti trpljenja 80 minuta zvučnog košmara imao retku kozju bradicu koju bi nehajno čupkao tokom filozofiranja na tu temu.

Postojala je prilika da se taj koncept ipak odbrani, ali članovi benda nisu prošli kroz ista vrata delirijuma kada su objavili album Relayer (1974) i ta prilika je propuštena. Ostade pouka da nema svrhe stvarati moćnu muziku ako ne postoji i sve ostalo moćno, od namere i paradigme do marketinga i koncertne produkcije. Posledica te puvanjak-situacije beše loša, a i danas se vode ne baš plodne debate o tome da li bi bilo bolje da je grupa tada zanavek prestala sa radom.

U tumačenju istorije grupe, ovde negde se nalazi i račva od koje vode dva putića: oni koji negiraju sve ono što je grupa kasnije uradila i oni koji uvažavaju prestrojavanje koje se napokon desilo.

U tom svetlu, pripadajući drugoj skupini, ja albume Going for the One (1977) i Tormato (1978), da danas baš ne zahvatam po fonografiji dalje odatle, uopšte ni ne pokušavam da poredim sa onim što je grupa Yes radila do pet godina pre tog vremena. Pritom ne pravdam te kasnije albume nepobitno najvećim komercijalnim uspehom koji je grupa do tada stekla, već činjenicom da su najzad prestali da se dokazuju kao prog rock šamani (osim za svoj groš, što se nikog drugog ne tiče) i nastavili da se bave muzikom onako kako to dolikuje umetnicima.

Ako ste spremni da se suočite sa činjenicom da je Yes samo još jedan od stotinu velikih engleskih bendova koji je neumitno pretrpeo transformaciju tokom više od četiri decenije postojanja, imaćete šta da čujete. To važi i za derivate koji se danas podvode pod to ime. Naime, bilo je potrebno da Chris Squire ode na Neko Bolje Mesto (beše to u leto 2015.) pa da se najzad razume da je on bio spiritus movens stare priče. Danas, grupa Yes nema nijednog člana koji je grupu osnovao, a njihov glavni angažman jeste onaj na jednom kruzeru koji se dvaput godišnje vozika od Floride do Meksika i nazad, dok putnici vasceli dan prisustvuju raznim prog rock živim svirkama na jednoj od dvadeset pozornica na brodu.

No, odoh predaleko. Da se vratim današnjoj temi.

Tormato (1978)

Danas mi je teško da rekonstruišem sve ono što sam u svojoj životnoj, muzičkoj i svakoj drugoj nezrelosti, kao trinaestogodišnjak željan svakog saznanja, sklopio u glavi kad sam prvi put čuo Tormato sa audio kasete koju sam te jeseni dobio za rođendan. Tada nisam imao kapacitet da razumem konceptualne slike oko većine pesama, ali “Don’t Kill the Whale” je svojim beat tempom i nedvosmislenom porukom udarala direktno u sinapse.

Ostade mi pesma draga do dana današnjeg. Danas slušamo remaster objavljen na jednoj kompilaciji pre pet godina, a vašoj pažnji svakako preporučujem jedan živi snimak iz 2003. koji nisam mogao da iskoristim iako sam to želeo, jer je autor zabranio ugradnju video zapisa na druge sajtove. Ta svirka zvuči odlično, baš dobra krljačina. Na stranu to što je ovo bila jedna od poslednjih prilika kada je ista petorka koja je snimila taj album bila zajedno na sceni.

Uzgredna napomena o tom živom snimku: ne uspevam da se načudim Wakemanovom fetišu da se okruži sa tucetom klavijatura. Boktemazo, pa kad je još Keith Emerson dokazao da je na sceni dovoljno imati dve klavijature, od kojih je jedna akustični koncertni klavir. Wakeman je čovek koji može da nabavi klavijaturu kakvu god želi, a ako takva ne postoji, može da traži da mu se napravi i da bude siguran da će biti napravljena. Ali ne… Umesto moćnih semplera, mora on da ima na sceni sve što ima i u kućnom studiju. Pao sam na dupe kad sam video Mini Moog. U vreme kad je ovo snimljeno, to više nije bio instrument: to je bila izjava. Koliko znam, Rick Wakeman je od Mini Moog sintisajzera nerazdvojan i dan danas.