Poslednje slovo, pa odoh

I’m closing the book on the pages and the text
And I don’t really care what happens next
I’m just going
I’m going
I’m gone

Potkraj svoje autobiografske ispovesti My Cross to Bear (2012), Greg Allman proklinje dan kad je prvi put ušao u jedan ćumez za tetovažu u San Francisku, potkraj šezdesetih. Bile su to “romantične” godine, kada se o sterilizaciji igala nije vodilo računa. “Mislio sam da sam odrastao”, veli Gregg, “kakvo sranje…” Tu epizodu vam ne bih prepričavao u detalje, jer možda među čitaocima ima gadljivih; pročitaćete to u ovoj knjizi, koju vam toplo preporučujem. Uglavnom, Gregg je manje-više siguran da je to bio dan kada je zaradio hepatitis C, stravičnu boljku sa kojom se preganjao dobar deo svog života, a koja je predugo tiho tinjala i rasturala ga. Razni simptomi su pripisivani cirozi, a pijanstva su ponekad znala da traju mesecima bez prekida.

Cena koju je veliki muzičar na kraju platio bila je ultimativna. No, ako je za utehu, otišao je u stilu velikog frajera, već pomirenog sa Onim Gore i izazivajući sudbinu ulaskom u studio.

– * –

Život na ivici ima svoju cenu. Malo je onih koji su preko svoje glave preturili ono što je Gregg ispovedio u magnetofon Alana Lighta kada su zajedno sastavljali tu ispovest za knjigu. “Danas sam u kontaktu samo sa dve od svojih šest bivših žena”, veli, “ali nema veze: svaka žena sa kojom sam ikada bio u vezi volela me je zbog onog što je mislila da ja predstavljam, a ne zbog onog što jesam.” Ne krijući da je u životu bezuslovno voleo samo dve osobe, svoju majku i svog brata, Gregg je svoje životne frustracije obilato utapao u alkoholu i zaprašivao teškim drogama. Na razne programe odvikavanja se prijavljivao četrnaest puta, svaki put dobrovoljno. Konačan lom je doživeo, kako sam tvrdi, nakon što je priuštio sebi spektakularnu blamažu kada je mrtav pijan izašao da održi govor povodom inauguracije grupe The Allman Brothers Band u The Rock and Roll Fall of Fame, januara 1995.

GreggPosle tog, najzad uspešnog čišćenja od razne hemije, Gregg nije više nalazio za shodno da se preganja sa Dickeyjem Bettsom, kojeg je (s pravom) smatrao ordinarnom seljačinom otkako su se upoznali; trpeo ga najpre zato što ga je Duanne gotivio kao gitaristu koji mu je komplementaran, a posle Duanneove smrti zato što sam nije znao kako da vodi bend, a Dickey je hteo to da radi. Da bi makar potražio svoj mir, obnovio je The Gregg Allman Band, poluformalnu grupicu prijatelja sa kojom je povremeno radio tokom osamdesetih i nikad nije morao da podiže tenziju zbog bilo kog pitanja rada. Album Searching for Simplicity (1997) se savršeno opisuje svojim naslovom: ovde Gregg dostiže zen upravo tako što najzad prestaje da pokušava bilo šta, nego prosto navodi ekipu da uživa u muzici, ne hajući zbog toga što na ploči dominiraju tuđe numere nad sopstvenim. Taj rezultat se i te kako čuje: najveća zvezda na albumu je sama muzika, a to je kompliment koji se ne može prevazići.

Život je ponovo postao više nego prijatan kada je ekipa iz rasformiranog The ABB poželela da se ponovo okupi, ali ovog puta ekspicitno nogirajući Dickeyja Bettsa. Posle jedne neuspešne zamene, na mesto drugog gitariste doveden je junoša zbog kojeg je Gregg otvoreno počeo da govori da veruje u reinkarnaciju. Svirački potencijal Dereka Trucksa je energijom i razigranošću neverovatno podsećao na ono što je Duanne ostavio za ono kratko vreme svog boravka na ovoj planeti. Bez seljačine koja je trideset godina svakome nametala svoje mišljenje, svirke The Allman Brothers Band su ponovo postale predmet iskrenog uživanja i radosti. Album Hittin’ the Note (2003) besprekorno svedoči o tom elanu, a koncerti na koje je bend ponovo krenuo zaista su mogli da se uporede sa onima dok je Duanne vodio grupu.

Greggova radost nije bila dugog veka. Tokom 2007. godine, najzad je nepobitno utvrđeno da ima hepatitis C. A sledeće godine, u jednom vanrednom pregledu jetre, najzad je primećeno da na teško uočljivom mestu ima tri mala, ali već razvijena tumora. Posle premišljanja o tretmanu i višemesečnog čekanja na donatora, 2010. Gregg je dobio novu jetru. Sve je ličilo da će oporavak ići dobro, ali tokom evropske promocije solo albuma Low Country Blues (2011) došlo je do komplikacija sa bronhijama i glasnim žicama, što je na kraju dovelo do operacije na plućima.

Gregg za Hammondom

Od tog vremena, Gregg zapravo nikad više nije u potpunosti povratio zdravlje. Nije hteo da prekine sa aktivnošću, ali fizički napor više nije mogao da podnese. Rak jetre se posle nekog vremena vratio i to je bio početak kraja. Gregg je napokon bio prinuđen da definitivno prekine sa koncertnim aktivnostima. 2015. se povukao u stanje mirovanja i stalne kućne nege na svom imanju u Richmond Hillu u Džordžiji. Osećajući šta sledi, krenuo je da sprema novi album kao poslednji pozdrav svetu. Kada mu je bilo veoma loše, doslovno nekoliko dana pred smrt 27. maja 2017, čuo je četiri završena miksa snimljenih pesama. Njegov sin Devon svedoči da je bio veoma zadovoljan onim što je čuo.

– * –

Album Southern Blood je objavljen 8. septembra 2017. Snimljen je za osam dana na najboljem mogućem mestu, u legendarnom studiju FAME u Muscle Shoalsu, a producentskom palicom je mahao niko drugi nego Don Was. Gregg je snimio samo jednu svoju numeru, kojom otvara album, i ona je veličanstvena: “My Only True Friend“; dakle, dominiraju tuđe pesme. Jedan od autora, Jackson Browne, učesnik mnogih velikih priča savremene američke muzike, zajedno sa Greggom je snimio svoju staru pesmu “Song for Adam“. To je poslednja od deset numera na albumu i nju je teško preslušati, a da vam se pritom ne javi knedla u grlu.

Neka vam ne bude teško da poslušate i te dve pomenute numere; samo kliknite na linkove u njihovim naslovima i prepustite se muzici.

Southern Blood (2017)

A što se izabrane današnje numere tiče… Boktemazo, tu Dylanovu pesmu znam otkad slušam Dylana; album Planet Waves (1974) je jedan od prvih koje sam kao klinac slušao. I verujte mi na reč: niti sam reagovao na naslov pesme niti sam prepoznao Dylanovu numeru, a znam je inače… Opasuljio sam se, valjda, posle tri ili četiri slušanja celog albuma. Ne umem tačno da objasnim: verovatno je to bila posledica trenutnog utapanja u muziku čiju pozadinu sam znao i teško primio, pa me je kontekst odvukao negde drugde. Elem, Gregg je spakovao Southern Blood slično onako kako je to deceniju i po pre njega učinio Warren Zevon kad je snimio The Wind (2003). To jezivo pomirenje sa sudbinom prepoznaje se i na Greggovom poslednjem delu. Nama, običnim ljudima koji ne možemo da dostignemo takve horizonte stvaranja, teško je da razumemo taj proces, mada to možda nije toliko ni važno.

Gregg Allman je bio veliki dasa južnjačkog rocka i čovek čiji stvaralački opus zaslužuje veliko poštovanje. Kao malo ko uopšte u tom biznisu, pogotovo među ljudima koji su postigli toliko kao on, potpuno odricanje od bilo kakve sujete je verovatno posledica prostog poštenja. Verujem da nije sebi hteo da dozvoli da ga neko nazove arogantnim. Umoran od borbi sa demonima celog života, a plaćajući mnogo od ranog detinjstva, siguran sam da mu je bilo dosta svega i da je bio spreman na taj odlazak u močvare beskonačnosti, doživljavajući ga kao konačno olakšanje.

Nama nije lakše što Gregga više nema, ali smo srećni što nam ostaje njegova muzika.