Beleške iz Jocine garaže

Kako čovek može da prođe pri susretu sa ogromnim opusom nekog ko je pevao o stvarima o kojima drugi nisu imali muda ni da šapuću?

Juče se navršilo četvrt stoleća, prokletih 25 godina kako je Frank Zappa otišao na Neko Bolje Mesto i ostavio nas u totalnom rasulu. I zbilja, kad gledaš šta je sve otišlo u vražju mater sa ovom civilizacijom od tog vremena, nije lako da podneseš sve to. Od globalnog otopljenja kojeg su u to vreme bili svesni samo pojedini naučnici koje niko, kao ni sad, nije hteo da sluša, preko silnih prirodnih, ekonomskih i političkih kataklizmi, pa do godine nastanka world wide weba, tehničkog entiteta čija veličanstvena ideja o hitroj raspoloživosti planetarnog kompendijuma znanja morala da ustupi mesto video klipovima kučića i mačića, te “nećete verovati šta se zatim desilo” informacijama o tome sa čijim bratom od tetke je koja plastificirana drombulja upražnjavala analni seks ispred kioska za kokice u Diznilendu.

Šta mislite, šta bi Frank Zappa danas imao da kaže na sve to?

Džabe je meni tetka iz Kalinjingrada do sada poslala 111 albuma čijim preslušavanjem je trebalo da proverim šta je to Zappa. Proveru sam obavio na možda 20-25 albuma, od kojih sam više nego dvaput preslušao možda desetak, a konstantno se vraćam tek nekolicini. Teško je, brate, suočiti se sa nekim od koga ne možeš da budeš luđi, pa da si još toliki. Intelektualni kapacitet koji je Zappa okupio na svojim radovima, uz obilatu pomoć fantastičnih muzičara koji su posle mogli lepo da skrate svoj CV na “svirao sa Zappom”, jer više nema šta da se kaže, toliki je da ćemo se zbunjeno češkati iza uha još godinama.

Kad vam lepo kažem: evo, 25 godina je prošlo, a mi još uvek bar dvaput godišnje dobijamo nešto novo iz arhive koju je Zappa spremio upravo “za starost”. Ne šalim se: ovih dana se očekuje izlazak pedesetog posthumnog albuma Franka Zappe. Dobro de, nije to sve baš homogen autorski rad, nego i lager iz dugih noći kad se Zappa u kućnom studiju zabavljao tehnikom koju je sam smislio i nazvao pojmom “ksenohronija“. Šta bi to bilo, najlakše je opisati banalno, jer svejedno, ni detaljni opis nam ne bi pomogao da razumemo: čovek je pretraživao stare svirke, pa iz njih izvlačio delove i u studiju ih ubacivao u nove svirke u nameri da postigne tematske, melodijske, harmonske i, naročito, ritmičke kolaže koje – o, nebesa! – njegov bend kasnije može da reprodukuje i uživo, zatreba li. A zatrebalo je i dešavalo se, pa je nastalo vrzino kolo cikličnih kreacija koje su magnitudom muzičkog pakovanja vešto pratile magnitudu ludila ideja, kojih nikad nije nedostajalo iza tih prodornih očiju. Bila je samo stvar obzira prema slušaocu koliko će ga sve to seckanje i spinovanje izludeti.

Lepo sam vam rekao da nećete razumeti. Kad je neko lud, onda tu nema pomoći.

Zappa – Joe's Garage, Acts I, II & III (1979)
Zappa – Joe’s Garage, Acts I, II & III (1979). I što bi ono rekao Miloš: gde valja terati, valja i preterati. Septembra 1979, Zappa je objavio album, a kad je publika vrisnula “ŠTA JE OVO, JEBOTE!!!”, Zappa je mrtav ‘ladan objasnio da drugi i treći deo rock opere dolaze za dva meseca, a malo kasnije će sve to i na živu scenu. Tako je i bilo. Ne treba provocirati ludake.

Ništa lakše vam neće biti ako se prosto pomirite sa muzikom, pa odlučite da zagnjurite u teme pesama. Najzad, kako čovek može da se provede sa nekim na čijoj odskočnoj dasci je pisalo FREAK OUT!? Kako može da se provede sa nekim ko je pevao o stvarima o kojima drugi nisu imali muda ni da šapuću? Šta je bilo moguće spram poruke koju ostavlja neko suptilno uputi socijalnu provokaciju o homoseksualcima, a na negativne reakcije snobovskog dela populacije uputi provokaciju višeg nivoa i poruku “niste mogli da izdržite priču o tome šta pederi rade jedni drugima, ostavljajući vas na miru, hajde sad da vidimo da li možete da izdržite kad vam pokažem na koji način država to isto radi vama, ne ostavljajući vas na miru”.

Joe's Garage at stageNije Zappa imao dlake na jeziku. Nihilizam koji je upražnjavao u temama o kojima je pevao nema mnogo parnjaka na kompletnoj muzičkoj sceni Trećeg kamička.

Tako je nekako nastalo i delo iz kojeg danas slušamo naslovnu numeru. Najpre kao uobičajeni ksenohronski eksperiment, a potom kao pričica nastala kao novi “taster za živac” Americi, u kojoj Centralni Islednik čačka klince koji su se usudili da se zapitaju kakve to tehnike država upražnjava još od doba festivala u Woodstocku da kontroliše populaciju tako što kanališe protok slobodnih ideja psihosocijalnim tehnikama o kojima je bolje ništa ne znati.

Joe’s Garage (1979) nije radionica u kojoj se popravljaju automobili, mada ćete lako nasesti na sliku sa omota pre nego što zabijete glavu u dugi i iscrpljujuće složeni libreto, već je to mesto gde Joe sprema garažni bend u nameri da probudi najpre komšiluk, a potom i ostatak sveta pokazujući prstom na krivca za sva sranja (koja su, doduše, pedantno proučena i klasifikovana, pa se to onda zove skatologija). Prosta tema koja je najpre zamišljena kao singl na kraju je završila kao trodelna rock opera na čijem kraju, da prostite, nema hepienda.

Šta se tu sve dešava i kuda to sve vodi, možda bi bilo najpametnije da se ja ne bavim ovde za vaš račun, jer ko zna kako bi to završilo. Moraćete sami. Evo.

Libreto današnje pesme
Libreto današnje pesme. Pa vi gledajte šta ćete. Klikni na sliku da je uvećaš.

Sad se vi pitate na čemu sam bio dok sam pisao ove redove. Reći ću vam: na jednom sendviču od ražanog hleba sa šunkom i sirom, soku od višnje i na Zappi. Pa vi sad sami skontajte od čega sam se uradio. U međuvremenu, ja ću vas podsetiti samo na to da je Zappa tokom karijere imao poprilično ovakvih performansa. Da baš ne brojim, jer se ne usuđujem da zagledam pažljivo, ali otprilike dvadesetak.

Što je mnogo, mnogo je. Može biti da ga je đavo zato i odneo tako rano: da bi spasao nas, ostale, od strašnog usuda Otkrivanja Očiglednog – jer Zappa ništa drugo celi život nije ni radio, nego samo saopštavao očigledne stvari rečima koje peku – na pragu silnih prirodnih, ekonomskih i političkih kataklizmi koje su konvergirale u poučne priče o tome kojom kremom ženski deo familije Kardašijan tretira guzne površine (a to su velike, velike površine, mnogo veće od đurđevačkih lubenica kad je dobra godina), jer bolje je znati sve o guzicama familije Kardašijan nego kako se doista koristi novac poreskih obveznika.

– * –

Juče se navršilo četvrt stoleća, jebeno teških 25 godina kako je Frank Zappa otišao na Neko Bolje Mesto i ostavio nas u totalnom rasulu. A juče sam ukapirao i to da sam pre tačno sedam nedelja najzad postao stariji od Franka Zappe; njemu je pedeset treći krug oko Sunca izmakao za 17 dana. Nije mi to ništa pomoglo niti mi je išta lakše: u pokušaju da bolje razumem barem fragmente njegovog opusa, i dalje tiltujem kao fliper iz vremena kad je nastala rock opera Joe’s Garage. Stojim pred vama pomalo potrošen, svakako pokunjen pošto bih hteo da znam sve, a ne mogu da postignem, jer mi život prolazi u eskiviranju svih onih predmeta civilizacijske skatologije koje je Zappa u jednom potezu izbegao, ultimativnom predstavom koju nam je priredio pre 25 godina i jedan dan.

Mnogo više bih voleo da sveg tog meteža nema, a da moram da trpim Zappu. Taj bol bih nekako i podneo. Ovaj drugi trpim sve teže.

Jer bolje je znati...
Jer bolje je znati sve o guzicama familije Kardašijan nego kako se doista koristi novac poreskih obveznika. Jer bolje je znati sve o guzicama familije Kardašijan nego kako se doista koristi novac poreskih obveznika. Jer bolje je znati… Jer bolje je znati…