Grad koji funkcioniše. To mu je i posao.

Postoje neka dekadentna mesta na kojima se ljudi ponašaju, zamislite ovu čudnu reč: uljudno.

Pre mesec dana ili koliko beše prošlo od onda, gledam snimak i ne verujem svojim očima: bura navukla prekomernu plimu na sever Jadranskog mora, pa se voda u Veneciji podigla preko jednog metra “iznad crte” i poplavila dobar deo grada. Ne, nije to čudno, jer se dešava često, bar jednom godišnje. Nego, na ulazu u neki restoran, do kojeg se dođe po nekoj skeli koja je iznad vode, osoblje deli gostima gumene čizme u veselim bojama, konobari su već tako obuveni, svi su u vodi do gležnjeva, ali restoran je pun k’o oko, nema slobodnog stola, raspoloženje je očigledno onakvo kakvo i treba da bude na prometnom mestu gde gladni postaju siti, a ljudi nemaju mentalni niti finansijski problem da ručaju u restoranu.

Drugim rečima, grad funkcioniše.

A onda pomislih: jebote, i ja razmišljam o glupostima. Pa kakva je to uloga grada nego da funkcioniše?

Jedina mala, malecka, ovolišna razlika u odnosu na iskustva koja imam tu gde živim je u tome što gradovi u uređenim društvima funkcionišu uređeno. A veličanstveni gradovi funkcionišu veličanstveno. Poplava ili monumentalni koncert: svejedno.

Na stranu spektakularni koncert Ennia Morriconea na trgu Svetog Marka u Veneciji. Nego koncert tog nivoa izvođenja na sred trga u gradu, otvoreno i besplatno za sve! Koncert u funkciji grada!

A ako se pitate “kako – besplatno, a postoje sedeća mesta?”, imam odgovor i na to, iz prve ruke.

Znate, postoje neka dekadentna mesta na planeti Zemlji gde se ljudi ne ponašaju kao životinje koje će umreti ako nešto ne dobiju i gde jedni drugima ne pokušavaju da polome vrat u pokušaju da dobiju još jedan komad nečega što se deli besplatno (setite se ovog kad opet budete videli iznošenje božićne česnice na Terazije u Beogradu). Taj mehanizam sam doživeo na velikom letnjem koncertu Bečke Filharmonije u Šenbrunu, maja 2016: prostor gde se nalaze stolice je ograđen (više kao vizuelna odrednica nego kao mera sprečavanja prolaska, jer ona prečka bi mogla lako da se preskoči), a ispred se besplatno dele ulaznice po principu “jedna u ruke”, dakle ne možete da uzmete kartu za sebe, nejaku dečicu, bolesnu taštu i nervoznu suprugu, nego svi lepo stanu u red i dobiju svoju kartu. Za osobe sa posebnim potrebama u kretanju, sa jednim pratiocem, već postoji čestito velik rezervisan prostor, pa nije potrebno da staju  u taj red. Rezervacija nema. Privilegija nema. Ulaznice ne opredeljuju konkretnu stolicu, nego postoje samo grupe sedišta, a to se popunjava po principu “sedi gde ima mesta”. I to je to. Ljudi uzmu svoje ulaznice, onda sačekaju red da uđu u ograđenu zonu i sednu gde nađu mesto. Sporo je, ali efikasno. I niko nije nervozan.

Deljenje ulaznica za sedenje na letnjem koncertu Bečke Filharmonije.
Deljenje ulaznica za sedenje na letnjem koncertu Bečke Filharmonije; Šenbrun, maja 2016. Dakle, 1750 mesta za sedenje, možda još oko 3000 mesta za stajanje, a onda više ne može da se priđe onom dvorištu između dvorca i Neptunove fontane. I to je to. Ana i ja smo uspeli, odbrojalo je 152 i 151 kad smo dobili svoje ulaznice. Sledeći put ću tamo biti u tri popodne, a ne u pet.

Bio sam na mnogim koncertima, otvorenim i zatvorenim, ovakvim i onakvim, tematski i žanrovski raznovrsnim. To što sam iskusio u Šenbrunu nisam doživeo nikad pre ni posle. No, malo sam čačkao informacije o tome, pa ukapirao da je to sasvim čestito razrađen sistem za ozbiljno organizovane besplatne muzičke spektakle za najširu publiku po Evropi, te da nema nikakvih iznenađenja u principima i načinima izvođenja logistike.

U međuvremenu, eno učestali takvi koncerti i po Beogradu. Te Beogradska Filharmonija na Ušću jednom, pa opet; te Nemanja Pavlović u parku na Studentskom trgu; te Simfonijski orkestar i hor RTS na Tašmajdanu… Nažalost, nisam prisustvovao nijednom od tih spektakala, a da sam nešto bio u prilici, svakako bih. Osim ugođaja te muzike, voleo bih da osvedočim i kakva je organizacija tih dešavanja. Lane smo Jasna i ja bili na koncertu Zrenjaninske Filharmonije, u društvu prijatelja, i uspeli smo da nađemo mesta za sedenje na trgu ispred gradske kuće Zrenjanina bez problema. No, ne bih da vređam nikoga, ali narav veće mase je ipak malo drugačija čim se pređu Sava i Dunav: balkanska je tuga pregolema i tu nema spasa.

Koncert Zrenjaninske Filharmonije, avgust 2017.
Svi vi što maštate o sreći, vas vodi put u velik grad… I mi maratonca za trku imamo: koncert Zrenjaninske Filharmonije, Dani piva, Zrenjanin, avgust 2017.

A Venecija? Eh, Venecija… Postoje mesta koje ne možeš u potpunosti razumeti dok ih ne dodirneš stopalima. Postoji i muzika čiju monumentalnost ne možeš razumeti dok je ne doživiš uživo. A kombinacija? Iskustvo iz Šenbruna je takvo da ga teško opisujem rečima. Zvuk filharmonije na trgu Svetog Marka u Veneciji? Ne znam šta bih rekao na takvu mogućnost. Izvesno bih se uplašio, ali ne bih oklevao da to doživim, ako li se samo ukaže makar i najmanja realna prilika.